Kerry Kennedy za Klix.ba: Sarajevo može naučiti svijet o tome šta se desi kad se sve raspadne

Moj otac Bobby preminuo je kad sam imala samo osam godina. Bili smo vrlo bliski i od ranog djetinjstva u mene je usadio važnost pravde, a posebno rasne. Sjećam se kada sam naučila da vežem pertle, kada bih obula jednu cipelu, gledala bih da pertle svežem prvo na drugoj. Nisam željela da favorizujem jednu u odnosu na drugu. Te vrijednosti smo naslijedili vrlo rano i zaista sam blagoslovljena što sam mogla provesti život poštujući ih.

Prvi put ste u BiH. Koliko je važna ova posjeta i kakvi su bili vaši prvi utisci u Sarajevu?

Moju prvu posjetu je organizovao Zlatko Lagumdžija. Ovdje smo kako bismo razgovarali s ljudima širom Sarajeva o obrazovanju u polju ljudskih prava, o važnosti da studenti uče o toj temi i da je zagovaraju, kao i da povećavaju emocionalnu inteligenciju. Razgovarali smo sa predsjednikom, gradonačelnikom, zamjenikom gradonačelnika i mnogim drugim liderima.

Kako gledate na činjenicu da u 2019. godini u Bosni i Hercegovini postoji fenomen "dvije škole pod jednim krovom" i da djeca odrastaju u okruženju različitih podjela?

Vidim to kao izazov, ali nisam sasvim iznenađena jer sam u zemljama širom svijeta gdje je dolazilo do sukoba vidjela da se to osjetilo u obrazovnom procesu godinama pa i decenijama poslije. Ljudi znaju da taj problem ovdje mora biti riješen.

Ono što me u Sarajevu posebno dojmilo je kontrast. Vi u pet minuta šetnje možete vidjeti džamije, crkve i sinagogu. Ljudi žive i rade zajedno, razumiju se, a tu su se desile podjele koje su dovele do rata, nepravde, boli i ljutnje. Ovakvi problemi nisu svojstveni samo Sarajevu, već se sve više dešavaju širom svijeta, ali Sarajevo ima čemu naučiti ostatak svijeta - kako živjeti zajedno i šta se desi kad dozvolite da ojačaju podjele.

Prošlo je gotovo 25 godina od rata u Bosni i Hercegovini. Segregacija u školi, zapošljavanje, radno mjesto i netolerancija uzrokovana nacionalnim podjelama u mnogim drugim segmentima života u BiH. Kako se nositi sa takvim pojavama?

Prvi korak je prepoznavanje problema. Drugi je da se njime počnete baviti. Ljudi mogu uraditi mnogo toga kroz rad sa učiteljima, kroz obrazovni sistem i donijeti promjene novim generacijama. Mnogo je načina da se pozabavite tim problemima - kod kuće, u porodicama, što je vrlo važno, na radnim mjestima, da se pobrinete da svuda postoji raznolikost, također i u oblasti osnaživanja žena jer će i to donijeti više pravde i mira.

Vaš rad je usmjeren između ostalog i na ženska prava, posebno na pitanja kao što su silovanje, seksualno zlostavljanje, nasilje i diskriminacija ženskog spola. Koja je vaša poruka ženama u BiH, od kojih su mnoge prošle sve ove krvave ratove?

Prvo im želim reći da su cijenjene. Uprkos traumama kroz koje su prošle, one su kompletne ličnosti. Mislim da je za ljude najvažnije da to shvate kad se pogledaju u ogledalo. Za žene je također važno da o problemima pričaju međusobno, sa kćerkama, majkama, suprugom, u zajednicama, da govore o tome šta im se desilo. Razlika između heroja i žrtve je u aktivizmu. Morate se sabrati i reći šta je dozvoljeno, a šta nije. U takvom društvu želite da vaša djeca žive.

Političari u BiH stalno pozivaju na poštovanje ljudskih prava i vladavinu zakona. Međutim, podaci o korupciji u našoj zemlji kažu da je borba protiv ovoga na vrlo niskom nivou. Čemu se građani mogu nadati i šta može biti prekretnica?

Ljudi moraju imati viziju budućnosti, kako će ona izgledati i shvatiti da bez rješavanja problema nasilja nad ženama nećemo riješiti ni problem korupcije niti etničke podjele. Sve je to povezano i zajednički se treba rješavati istovremeno. To je povezano i sa odgojem budućih generacija koje naprimjer u školi neće željeti da slušaju šale o drugim narodima, koje će reći: "Ne ponašaj se tako prema mojoj sestri" ili pozvati na razgovor nekoga ko im maltretira prijatelja.

Da li bi se ljudska prava, mir i sigurnost građana u BiH mogli garantovati ulaskom u Evropsku uniju i NATO?

Mislim da je vrlo važno za ovu zemlju da se pridruži NATO-u i Evropskoj uniji. To je važno za BiH, ali možda je i važnije za EU da ima tu čast da u svom sastavu ima jednu takvu zemlju. Ovdašnji ljudi su snalažljivi, kreativni, preživjeli su rat, znaju kako učiniti da stvari funkcionišu i u najgorim uslovima, edukovani su, ovdašnje poslovne škole su među najboljima u regionu, a Sarajevo može naučiti svijet o suživotu, ali i tome šta se desi kad se sve raspadne. Ipak, probleme ove zemlje neće riješiti vanjske organizacije ili unije već ljudi koji tu žive. Svi koje sam ovdje upoznala, u toku moje kratke posjete, posvećeni su kreiranju mirnije budućnosti grada i države. Odlazim puna nade i optimizma i mislim da ste u dobrim rukama.