Govoreći o tome kakva je situacija sa arhivskom građom u vezi s dešavanjima u Srebrenici jula 1995. godine, dr. Kliko naglašava da samo dokumenti koji se adekvatno čuvaju u nekom arhivu jesu arhivska građa. Međutim, mnogo je dostupnih, a za istraživače vjerodostojnih, dokumenata i drugih izvora naučne spoznaje u vezi s ratom u Republici Bosni i Hercegovini 1992-1995. koji se ne nalaze u zvaničnim arhivima.
"Kada bismo se u istraživačkom radu oslanjali samo na arhiviranu dokumentarnu građu, ne bi smo bili zadovoljni njenom brojnosti i dostupnosti. Dokumenti o velikosrpskoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu nastajali su za vrijeme njenog trajanja, ali i u godinama poslije nje. Nastajali su na raznim stranama i od strane različitih institucija. Postoje dokumenti legalnih bosanskohercegovačkih institucija kao, na primjer, Armije i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, dokumenti agresorske vojske i policije, ali i međunarodnih institucija uključenih u ratna dešavanja poput UN-a i Crvenog križa. S obzirom na vodeću ulogu Srbije u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i u genocidu nad Bošnjacima, sigurno je da u srbijanskim vojnim i policijskim institucijama ima mnogo sačuvanih i važnih dokumenata za cijelu našu zemlju, pa tako i za Srebrenicu", kaže Kliko.
Ističe da su nakon 1995. mnoge bosanskohercegovačke i međunarodne institucije intenzivno istraživale ratne posljedice. Neke su tu činile u potrazi za nestalima, neke za naučne svrhe, a najviše ih se bavilo traganjem za zločincima. Naročito dobro istraženo je područje Podrinja i Srebrenice zbog obimnosti zločina koje su tamo počinile vojne i policijske snage Republike Srpske i Republike Srbije.
"Nemoguće je objediniti sve te vrijedne izvore naučnih saznanja na jednom arhivskom mjestu. A neki arhivi, koji sigurno imaju prvorazrednu arhivsku građu, nažalost nisu dostupni istraživačima. Nije to samo slučaj sa arhivima u Republici Srpskoj i Republici Srbiji. Ni arhivska građa ARBiH nije dostupna kao ni MUP-a RBiH. Ipak, zahvaljujući kvalitetnom radu međunarodnih pravnih institucija, mnogi važni dokumenti postali su dostupni. Radi se o enormno visokom broju pouzdanih dokumenata. Daleko veći problem je broj kvalificiranih istraživača nego obimnost i dostupnih historijskih izvora u arhivima i na drugim mjestima", rekao je Kliko, naglašavajući da dostupnih historijskih izvora ima nesrazmjerno više nego su kadrovski potencijali naučnih institucija.
Smatra da bismo prvo morali rješavati taj problem, odnosno čim prije kadrovski osnažiti naučne institucije koje se bave istraživanjem ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini 1992-1995, a to su na prvom mjestu Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA, Institut za istoriju UNSA i Memorijalni centar Srebrenica u Potočarima.
Navodeći kao primjer suđenje vodećim nacističkim zločincima 1946. godine u Nürnbergu, kaže da su se nakon te godine, pa sve do danas, intenzivno naučno istraživali i još se istražuju ratni zločini za koje je sud utvrdio njihovu odgovornost. Objavljene su desetine hiljade knjiga i vjerovatno stotine hiljada – možda i nekoliko miliona – naučnih radova diljem svijeta na tu temu.
"Nisu 'relativizirali dešavanja' koja su uzrokovali ti nacistički zločinci. Naprotiv, još su ih temeljitije potvrđivali dajući im i naučni kredibilitet. Takav je slučaj i u vezi s genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici koji su počinile vojne i policijske snage Republike Srpske i Republike Srbije. Sasvim je izvjesno da će novi dokumenti, a i naučna obrada sada dostupnih, samo dodatno naučno potvrđivati ono što je međunarodni sud utvrdio u svojim presudama do kojih je stigao pravnim metodama. Kao i u navedenom primjeru s Nürnbergom, i u Bosni i Hercegovini će naučno bavljenje ratnim zločinima potrajati daleko duže nego je trajao rad sudskih organa. To je normalno jer sudovi, zbog životnog vijeka ljudi, imaju potrebu da djeluju brže radi pravne zadovljštine oštećenih i kažnjavanja odgovornih. Nauka će se genocidom u Srebrenici baviti i nakon biološkog nestanka generacije žrtava i njihovih ubica. Broj od 8.372 žrtve ne mogu nikakva nova istraživanja 'relativizirati'. Ona mogu samo otkrivati nove užasne detalje vezane za njihove likvidacije", rekao je on.
Upitan kakav je interes novih generacija historiografskih istraživača za dešavanja u Srebrenici jula 1995. godione, dr. Kliko kaže da takav interes ne postoji samo u Bosni i Hercegovini. On je, zapravo, internacionalni. Od jula 1995. godine, pa sve do današnjeg dana, istraživanjem genocida u Srebrenici bavilo se – i još uvijek se bavi – mnogo ozbiljnih stranih istraživača iz različitih zemalja svijeta.
"Što se, pak, Bosne i Hercegovine tiče, primjećujem u zadnjih nekoliko godina da negiranje genocida od strane onih koji su za njega – direktno i indirektno – odgovorni, veoma poticajno djeluje na interes mladih istraživača. Mogao bih čak tvrditi da ništa kao negiranje genocida nije tako kvalitetno poticajno djelovalo u posljednjih petnaestak godina na želju mladih kvalificiranih istraživača da se bave izučavanjem rata u Bosni i Hercegovini u cjelini, a naročito u Podrinju i Srebrenici. Nažalost, kako sam već na početku našeg razgovora rekao, država nema za to sluha i ne pruža tim ljudima mogućnost da se bave onim što žele i čime mogu. A mogućnost je ostvariva samo preko njihovog zapošljavanja u naučnim institucijama koje sam već spomenuo. Negatori genocida stvaraju jak poticaj mladim istraživačima, a država bi im morala ostvariti mogućnost da taj poticaj i iskoriste u svom budućem naučno-istraživačkom radu", zaključio je u razgovoru za Fenu naučni istraživač Amir Kliko.
