Klix.ba s migrantima u Vučjaku: Nehumani uslovi, konstantni strah i poniženje
Ekipa portala Klix.ba posjetila je neuslovni kamp za migrante Vučjak koji je od centra grada udaljen nekih desetak kilometara. O njemu brinu pripadnici Crvenog križa (CK) grada Bihaća te policija Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona. U kamp Vučjak ne mogu svi ući, pa ni medijske ekipe, koje dozvolu za ulazak dobivaju od CK Bihać.
Iako se nalaze na lokaciji koju je i UN ocijenio kao neadekvatnom za smještaj migranata, oni su se potrudili napraviti što bolji ugođaj. Stolovi sa pakinstanskom i iranskom hranom, sokovi i energetska pića besplatno za goste i novinare, a po prihvatljivim cijenama za migrante koji borave u kampu, "frizerski saloni" i brojni drugi sadržaji ispunjavaju svakodnevnicu ovih ljudi koji žele samo jedno - napustiti BiH.
U tim pokušajima ih sprečava Granična policija Hrvatske koja ih nemilosrdno udara, razbija im mobitele, uzima obuću, novac, a zatim ih vraća u BiH. Mnogi od njih u posljednjih mjesec dana pokušali su više puta preći granicu, a jedan od njih je i Habib Safi iz Afganistana koji je u razgovoru za Klix.ba kazao kako je prije nešto više od četiri godine napustio svoj dom.
"Dvije godine sam proveo u Turskoj, iz četvrtog puta sam preko mora došao do Grčke. Braća su otišla u Francusku i Belgiju, sada imaju dobar život i ja samo želim otići njima. Krenuli smo zajedno, ali nas je policija rastavila. Zatim sam došao do Srbije i već neko vrijeme sam u Bihaću. Tri puta sam pokušao preći u Evropsku uniju, jednom su me uhvatili na Evropskom pravcu 71, drugi put u Sloveniji kada mi je sat vremena trebalo da dođem na sigurno područje i treći put prije nekoliko dana", kazao je Habib te dodao da mu je potrebno deset dana da iz Bihaća dođe do Slovenije.
Dodao je da su njegovi sunarodnjaci do Evropske unije došli prevozeći se u brodovima s voćem, a oni koji su imali novca plaćali su krijumčarima ljudi da ih odvezu na određene lokacije.
"Do sada sam potrošio 5.000 eura, a sada moram dati najmanje još 3.000 eura da bih došao do svoje braće. Ovdje sam već mjesec i po, pokušat ću možda večeras ili sutra ponovo", dodao je Habib.
Neuslovan smještaj
Boravak u Vučjaku opisao je kao boravak u najneuslovnijem smještaju u kojem je bio tokom četverogodišnjeg putovanja. Bez vode, struje, u šatorima koji prokišnjavaju i uz blato ispod nogu u slučaju kiše. Spas vide u medijima koji svijetu šalju sliku, zbog čega sve više donacija dobivaju od evropskih zemalja i organizacija.
"Ovdje smo u izolaciji, nemamo pristup ni marketima, pa smo napravili svoje markete", dodao je Habib.
Tridesetpetogodišnji Muhamed Tamahan iz Pakistana je prevodilac u kampu, poznaje nekoliko svjetskih jezika te je pješke došao u Bosnu i Hercegovinu prije nešto manje od godinu, a do sada je dva puta pokušao preći u Hrvatsku.
"Oba puta su me uhvatili i pretukli. Udarali su me, ne znam zašto. Ne samo mene, bilo koga da uhvate. Kada uhvate jednog čovjeka, njih pet ga udaraju. Razbijaju glave, lome ruke i noge i nije ih briga. Ponašaju se kao životinje i udaraju nas kao životinje. Prošao sam granicu iz Turske u Grčku, ali su me uhvatili i vratili, nisu me udarali", kaže Tamahan.
Zahvalni Crvenom krstu i ljudima koji pomažu
U razgovoru za Klix.ba je kazao kako se ne boji ničega u Evropskoj uniji, ali da mu nije jasno zbog čega ih zadržavaju u BiH i ne dozvoljavaju im da prođu do krajnjeg odredišta da li to bila Italija, Španija, Belgija...
"U Španiji imam prijatelje, a moj brat je u Švedskoj. Ovdje gdje boravimo nisu ljudski uslovi, pa ni životinjski. Zahvalni smo svaki dan Crvenom križu i volonterima iz Njemačke, Asutrije, koji su ljekari, a koji nam osiguravaju obroke, prvu pomoć i sve što nam treba da se oporavimo", zaključio je Tamahan te dodao da je potrebno podhitno uložiti određena sredstva i osigurati kontejnere za smještaj u Vučjaku, ali da se nada da će uskoro doći u Italiju, a zatim u Španiju i Švedsku.
Dok ne kroče u obećane zemlje, nadaju se da će svijet imati razumijevanja za njih. Do tada, u svom kampu će se kupati vodom koja im dolazi u cisternama, živjeti od dobročinstva ljudi, puniti mobitele na agregat i moliti Boga za što više sunčanih dana kako ne bi bilo kiše koja stvori velike probleme u kampu.
