Ko će nam zaštititi djecu? Vlast slijepa na vršnjačko nasilje, šute i škole i roditelji
Od rata do danas u obrazovnim ustanovama u našoj državi nije došlo do značajnog sistemskog pomaka kada je riječ o zaštiti djece i osnaživanju njihovog mentalnog duha. U prosjeku, u našim školama zaposlen je po jedan psiholog/pedagog na 20 odjeljenja. Jasno je da u takvim uslovima ne možemo ozbiljno razgovarati o rješavanju problema vršnjačkog nasilja.
Predsjednik Kantonalnog odbora Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja Federacije BiH Saudin Sivro kazao nam je da ovoliko problema nije bilo u zadnjih nekoliko decenija, te da je to, po njegovom mišljenju, direktno vezano za socio-ekonomske, političke i sve druge prilike koje su stvarnost BiH.
"Što se prilike u društvu usložnjavaju to je veći pritisak na škole i ostale ustanove koje bi trebalo da se brinu o odgoju i prije svega obrazovanju učenika", rekao je Sivro.
Nedostatak vannastavnih aktivnosti, manjak psiholoških i pedagoških timova koji će posmatrati ponašanje školaraca, opstrukcije roditelja s ciljem skrivanja problema i slično, umnogome štete sistemu zaštite djece u školama.
Upravo to prepoznaje i pomoćnik ministra zdravstva Goran Čerkez, ujedno i stručnjak za mentalno zdravlje, koji kao prvi i najvažniji način borbe protiv vršnjačkog nasilja vidi u povećanju broja timova ljudi u školskim ustanovama koji će se baviti ovim problemom. On ističe da se na polju preveniranja vršnjačkog nasilja može uraditi mnogo toga, a akcenat stavlja na nastavnike koji moraju pratiti ponašanje djece i u skladu s tim reagovati prema školskim psiholozima koji dalje u zavisnosti od težine slučaja kontaktiraju roditelje ili socijalne radnike.
Put od djetetovog problema do odgovornih za rješenje
Na sličan način je ovo pitanje trebalo da bude uređeno u Kantonu Sarajevu kada je u julu 2019. godine Ministarstvo obrazovanja i nauke donijelo Pravilnik koji je propisao kriterijume za prepoznavanje faktora rizika, a odgovornost zbog izostanka reakcije prebacio na nastavnike i direktore škola. Pravilnik je naišao na niz problema u praktičnoj primjeni, kako zbog negodovanja nastavnika, tako i zbog prirode našeg društva u kojem i roditelji i direktori češće pribjegavaju skrivanju nego rješavanju problema koje imaju djeca.
Pravilnik podrazumijeva vođenje evidencije o djeci koja imaju problema u ponašanju kroz 20 kriterija. Međutim, Pravilnik je pokazao tešku primjenjivost u praksi jer ne prati učenika od vrtića do kraja srednje škole, evidencija se ne prenosi na ustanove u koje prelazi učenik te je nemoguće da nadležni organi uđu u meritum problema kad dođe do vršnjačkog nasilja, mobinga ili drugih neprihvatljivih oblika ponašanja.
To je rezultat toga što je Agencija za zaštitu ličnih podataka naložila Ministarstvu da zakone i propise koje donose mora uskladiti sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka BiH. To je obavezalo Ministarstvo da sve lične podatke moraju sa krajem školske godine uništiti. U razgovoru s dugogodišnjim uposlenikom jedne od sarajevskih škola rečeno nam je da propisi suštinski štite počinice, a ne žrtve.
"Nakon tri godine primjene može se konstatovati da je pokušaj da se učenici sa problematičnim ponašanjem adekvatno tretiraju u odgojno-obrazovnim ustanovama propao. Prvenstveno zbog neadekvatnih zakonskih okvira Ministarstva, otpora nastavnika/pedagoga na terenu da preuzmu odgovornost za taj proces bez sistemske zaštite struke, nezainteresiranost i otpora roditelja. Također, zbog nedostatka koordinacije škola sa nadležnim centrima za socijalni rad i policijskim organima, ograničenjima krivičnog zakona za maloljetnike te uz klasično pravo zaštite privatnosti u zemlji koja je poznata po tome da pravila i propisi više omogućuju počiniocima devijantnih dijela da djeluju, nego li što štite žrtve da opstaju", rekao nam je.
S druge strane Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju KS u članu 63. propisuje "da svi učesnici odgojno-obrazovnog procesa su dužni preduzimati mjere zaštite prava učenika" te da o svakom kršenju tih prava odmah obavijeste direktora koji je dužan postupiti u skladu sa zakonom. Postupanje direktora određeno je stavom 5. istoimenog Zakona koji kaže da će bliži propis u smislu zaštite prava učenika te prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima propisati ministar.
"Pet kalendarskih godina i četiri vlade u Kantonu Sarajevo nakon propisivanja ove obaveze nadležno Ministarstvo nije ni prstom pomjerilo da zaštiti žrtve nasilja. Po logici stvari navedeni pravilnik i mehanizmi zaštite morali su biti tretirani hitno, a tek onda donositi pravilnik i uputstvo za podršku učenicima koji su nosioci vršnjačkog nasilja u ustanovama", govori naš sagovornik.
Ipak, Ministarstvo se djelimično ogradilo time što je propisalo u istom članu 63.(stav 6.) zakona da je škola obavezna postupati u skladu sa Smjernicama za postupanje koje je još 2013. godine donijelo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Riječ je o materijalu koji ima potencijal primjene, ali samo kad bi se obezbijedila bolja uvezanost škola sa nadležnim centrima za socijalni rad i nadležnim policijskim upravama u slučajevima nasilja nad djecom u BiH, ali te povezanosti nema.
Osim toga, nije rješenje prebaciti problem na državni nivo koji ne izdvaja niti jednu KM budžetskih sredstava u svrhu odgoja i obrazovanja po dejtonskom okviru države u kojoj živimo.
Veliki problem predstavlja loša komunikacija između različitih institucija koje učestvuju u rješavanju problema vršnjačkog nasilja. Najčešće se dešava da škole u skladu sa smjernicama prijave slučaj nasilja nadležnom centru za socijalni rad, ali odgovore čekaju jako dugo ili ih nikako ni ne dobiju zbog nedostatka osoblja, nejasno definisanih nadležnosti, bolovanja uposlenika i slično.
U pokušaju da nasilje spriječe, škole se obraćaju i nadležnim policijskim ispostavama, a onda dolazi u pitanje primjena krivičnog zakona o maloljetnicima u FBiH. Dakle ne može svaki policijski službenik ispitati maloljetnog počinioca nasilja nego licencirani policajac, ako je dostupan. Na kraju se sve svodi na to da li roditelji žrtve ili sama škola žele da pokrenu krivičnu prijavu protiv roditelja maloljetnog počinioca i tako se to pretvara u začarani krug u kojem nema izlaza za žrtve nasilja.
Predsjednik Sindikata Saudin Sivro smatra i da je problem što oni koji su nadležni ne znaju ili ne žele ili ne smiju da primjene ono što je propisano zakonima ili ono što bi trebalo u interesu djece da urade.
"U određenim situacijama u školama imamo problem zanemarivanja onih koji bi trebali zaštititi, da se ne poduzimaju adekvatne mjere, disciplinske mjere. Zašto se to dešava? Zato što institucije sistema, prije svega Ministarstvo ne daje podršku direktorima u punom kapacitetu nego birokratski pristupaju rješenju problema. kad jedna škola prijavi Ministarstvu ili Centru za socijalni rad određene situacije oni ne odreaguju na pravi način nego vraćaju problem da se riješi unutar škole i često okrivljuju samu školu koja nema taj kapacitet da riješi problem", rekao je Sivro.
Kao posljedica dešava se da žrtve napuste poznatu sredinu, jer za počinioce nema adekvatnih mjera i rješenja i jer kantonalni organi socijalne zaštite i provođenja sigurnosti imaju kantonalne, a ne državne okvire djelovanja, jer državne smjernice su samo preporuka i nema odgovornoti za eventualnu neprimjenu i zanemarivanje dužnosti prema maloljetnim žrtvama.
U takvim okolnostima osoblje u školama gubi interesovanje da uopšte djeluje, jer suočavanje sa nasilnim maloljetnicima i njihovim roditeljima/starateljima bez sistemske zaštite Ministarstva i direktora može biti po nastavnike jako rizično. Stvara se klima nepovjerenja u kojoj profitiraju samo nasilnici, nerijetko i zaštićeni kod rukovodstva škola usljed ličnih veza, poznanstava ili jednostavno želje direktora da izbjegnu glavobolje.
