Komandantica NATO-a: ANP je tek korak, puno toga je potrebno da bi BiH postala članica

Okosnica ANP-a je jednostavna, taj dokument ima pet poglavlja: politika i ekonomija, odbrana i oružane snage, resursi, sigurnost i pravni aspekti. Nešto je drukčiji od poglavlja koja se nalaze u IPAP-u, jer IPAP ima četiri poglavlja dok ANP ima pet, ali podaci sadržani u oba dokumenta mogu biti isti.

"Najjednostavnije rečeno, ti dokumenti mogu biti različite verzije istih podataka organiziranih na različit način, a pod pretpostavkom da se ANP temelji na IPAP-u i to su podaci koje je BiH već dogovorila", podvukla je Bissell.

Namjena ANP-a je da bude lista reformskih prioriteta i ciljeva koju BiH piše i sastavlja i prema kojoj se vode reformski procesi i usmjeravaju aktivnosti.

ANP vlastima i agencijama BiH daje viziju i zacrtava pravac da bi se aktivnosti i resursi usklađivali i na taj način stvorili ekonomičniji i efikasniji sigurnosni kapaciteti, unaprijedio odgovor na prirodne katastrofe, povećala interoperabilnost sa članicama NATO-a i partnerima, uključujući i zemlje regiona te unaprijedio doprinos sveukupnoj regionalnoj sigurnosti.

Taj dokument je i mehanizam putem kojeg bi NATO pružao podršku BiH u ostvarivanju reformskih ciljeva kroz širok spektar instrumenata za saradnju i aktivnosti, uključujući savjetovanje, stručna znanja, obuku i vježbe. Na taj način bi ANP činio osnovu za saradnju između NATO-a i BiH.

Komandantica je pojasnila i razliku između ANP-a IPAP-a, kazavši da sadašnji bh. partnerski programi s NATO-om (PARP i IPAP) obuhvataju ciljeve usmjerene na deklarirane jedinice Oružanih snaga BiH koje čine oko dva posto ukupne strukture Oružanih snaga.

"ANP bi obuhvatio kompletne Oružane snage poboljšavajući njihovu sposobnost za rad s NATO-om i partnerskim snagama, kao i s lokalnim civilnim organizacijama i agencijama", naglasila je.

Za primjer je navela da je prošle sedmice obišla 6. Pješadijsku brigadu u Banja Luci i prisustvovala demonstraciji njihove obuke za spašavanje na vodi koju provode za potrebe pružanja podrške u slučaju poplava, poput onih koje su se desile 2014. godine, a ANP bi omogućio NATO-u da takve i slične ciljeve inkorporira u reformski proces na načine koji možda nisu dostupni u IPAP-u.

Osim toga, dodaje, IPAP je program koje se odvija tokom trogodišnjeg ciklusa, dok je ANP dokument koji se ažurira svake godine. Iz tog razloga je ANP više fokusiran, pa bi tako NATO-u omogućio da bolje odgovori na reformske prioritete i potrebe BiH.

Dok traju rasprave o ANP-u, komandantica NATO Štaba Sarajevo napominje da BiH trenutno učestvuje u Individualnom partnerskom akcijskom planu s NATO-om, započetom 2008. godine.

IPAP je partnerski instrument koji postavlja reformske prioritete i ciljeve zemlje i koji NATO-u omogućava da BiH pruža podršku u provođenju reformi, kao što su reforma odbrambenog i sigurnosnog sektora, kao i u širem kontekstu izgradnje kapaciteta.

"Osnovna razlika je u tome što je IPAP usmjeren na deklarirane jedinice Oružanih snaga, a ANP na kompletne Oružane snage", objasnila je Bissell.

Na pitanje šta je onda prvo Evropska unija ili NATO, Bissell je kazala da je to pitanje o kojem BiH treba odlučiti, ali je istaknula da je važno imati na umu da su brojne reforme koje bi EU voljela vidjeti iste one reforme koje potiče NATO ili ukratko - jedan reformski proces podržava drugi.

Osvrnula se i na postupak kojim zemlja postaje članicom NATO-a, pojasnivši da ako i kada zemlja partner izrazi interes za pristupanje NATO-u i saveznici odluče da tu zemlju pozovu u članstvo, šalje se zvanični poziv zemlji da krene u pristupne razgovore za Savezom.

Procedura podrazumijeva niz ključnih koraka među kojima su pristupni razgovori s NATO timom s ciljem objašnjavanja odgovornosti koje članstvo u NATO-u nosi te dobijanja zvanične potvrde partnera da je voljan i sposoban ispuniti političke, pravne i vojne obaveze i odgovornosti koje nosi članstvo u NATO-u.

Nakon toga, partner kojem je upućen poziv potvrđuje da prihvata obaveze i odgovornosti koje nosi članstvo tako što dostavlja pismo namjere te s pismom namjere, zemlja zvanično podnosi individualni raspored reformi koje se dešavaju prije, tokom i nakon pristupanja.

Saveznici potom potpisuju Pristupni protokol Vašingtonskom ugovoru za datu zemlju, a vlada svake NATO zemlje članice potom ratificira Protokol u skladu sa nacionalnom praksom i procedurama.

Po ratifikaciji, generalni sekretar NATO-a poziva novu zemlju da pristupi Ugovoru. Nakon što nova zemlja ratificira Sjevernoatlantski ugovor u skladu s procedurama svoje države, zemlja postaje članica NATO-a.

-Stoga, put ka članstvu je promišljen proces s nizom formalnih koraka koji kontinuirano iznova potvrđuju i zemlja aspirant i Savez - zaključila je u intervjuu za Fenu komandantica NATO Štaba Sarajevo brigadna generalica Marti Bissell.