Kraj tame na lijevoj obali Miljacke: Grbavica se taj dan vratila Sarajevu nakon četiri godine pakla
Nakon četiri godine okupacije, opsade i neizmjerne patnje, stanovnici ovog sarajevskog naselja vratili su se svojim domovima, mada su mnogi zatekli samo zgarišta i ruševine. Bio je to trenutak radosti, ali i tuge, trenutak u kojem su se izmjenjivali ponos i bol, nada i suočavanje s teškom realnošću.
Grbavica pod opsadom
Kada su u aprilu 1992. godine srpske snage zauzele Grbavicu, ovo naselje postalo je simbol podijeljenog Sarajeva. S druge strane Miljacke, stanovnici slobodnog dijela grada gledali su u blokove zgrada i ulice koje su do jučer bile njihovo svakodnevno okruženje, sada okupirane i pretvorene u položaje agresora.
Grbavica je bila jedan od najstrašnijih logora pod otvorenim nebom. Stanovnici koji nisu uspjeli pobjeći suočili su se s brutalnim terorom – masovnim silovanjima, ubistvima, mučenjima i prisilnim radom. Kuće i stanovi su pljačkani, ljudi su nestajali, a rijetki preživjeli svjedočili su o nezamislivoj surovosti koja se dešavala iza neprobojnih linija fronta.
Oni koji su ostali na slobodnom teritoriju Sarajeva mogli su samo nijemo posmatrati kako se na Grbavici život gasi. S mostova, iz okolnih dijelova grada, promatrali su kako okupatori pale stanove, uništavaju domove i čine zločine nad civilima. Jedini kontakt s nekadašnjim komšijama bio je pogledom preko rijeke, dok su snajperisti s Grbavice sijali smrt po ulicama Sarajeva.
Dejton i povratak nade
Jedan od autora Dejtonskog sporazuma, Richard Holbrooke, opisuje u svojim memoarima borbu za Sarajevo:
"Dok je govorio, Milošević je na mapi iscrtao dio Sarajeva koji je bio spreman dati Bošnjacima. Chris Hill se odmah usprotivio: bio je to krupan ustupak, ali to nije cijeli grad. Milošević je za Srbe zadržao Grbavicu, ključni dio s druge strane rijeke. Iako je to bio dramatičan korak naprijed, Miloševićev prijedlog nije u potpunosti ujedinjavao Sarajevo. Kada je Hill ukazao na to, Milošević je planuo. 'Dajem vam Sarajevo', gotovo je vikao na Chrisa, 'a vi govorite takve gluposti', opisuje Holbrooke.
Američki diplomata ističe kako je tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović insistirao na Grbavici.
"Rekli smo Miloševiću da će Izetbegović vjerovatno odbaciti njegov prijedlog, iako predstavlja veliki korak u pravom smjeru. Hill i ja smo odmah otišli kod bosanskog predsjednika. Izetbegović nije priznao važnost ponude, nego se usmjerio samo na njene nedostatke. 'Sarajevo ne može postojati bez Grbavice', rekao je sa žarom. Dio koji je Milošević želio zadržati za Srbe zadirao je direktno u centar grada, a zapadnim novinarima bio je poznat kao snajperska aleja", prisjeća se Holbrooke.
Dodaje kako je tada bilo jasno da je Milošević spreman popustiti.
"Ipak smo svi zaključili da su pregovori o Sarajevu ušli u novu fazu. Uzevši mapu s detaljno upisanim ulicama Sarajeva, Hill, Clark i ja otišli smo u Miloševićev apartman. Počeli smo proučavati svaki put i svaku crtu terena. Milošević je izgledao popustljiv. Hill je predskazao da ćemo sljedećeg dana dobiti cijelo Sarajevo ako se budemo držali našeg stava. Odjednom nas je preplavio osjećaj nade i otišli smo kao na krilima. Tako je dobijeno Sarajevo", pojašnjava Holbrooke.
Dejtonskim sporazumom dogovoreno je da sva sarajevska naselja i općine pređu pod kontrolu FBiH, te je predviđeno da se svim Srbima garantuje sigurnost, kao i da svi mogu ostati u svojim domovima bez bojazni da će njihova imovina i životi biti ugroženi.
Ipak, zbog pritiska tadašnjeg srpskog vodstva i strahovite propagande Srpske radio-televizije, brojni Srbi nastanjeni na području Grbavice napustili su svoje domove. Organizovani su posebni odredi zastrašivanja, koji su prisilno istjerivali one koji su htjeli ostati na Grbavici. Napuštajući Grbavicu, pojedini stanari, ali i pripadnici SDS-ovih paravojnih odreda, uništavali su i palili stanove i druge objekte društvenog značaja.
Povratak u uništeni dom
Na Grbavicu je 19. marta 1996. ušlo 100 pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova KS, tačnije 67 Bošnjaka, 20 Srba i 13 Hrvata. Zajedno s pripadnicima IPTF-a bili su prvi koji su ušli u ovo sarajevsko naselje. Dočekala ih je tišina spaljenih stanova i praznih ulica, ali i olakšanje što je Sarajevo ponovo spojeno.
Povratak u Grbavicu bio je težak i spor. Stanovnici su se vraćali u uništene domove, pokušavajući od pepela podići novi život. Obnova je trajala godinama, a rane su ostale duboko urezane u sjećanja onih koji su preživjeli.
Danas, Grbavica je živahan dio Sarajeva, ali uspomene na njenu tamnu prošlost nikada nisu potpuno izblijedjele. Njeni stanovnici nose sjećanje na dane kad su je posmatrali izdaleka, čekajući trenutak kada će ponovo moći kročiti svojim ulicama. Reintegracija Grbavice nije bila samo povratak teritorije, već i povratak dostojanstva, prava na dom i simbol trijumfa nade nad beznađem.
Svakog 19. marta, Sarajevo se sjeća ovog trenutka. Jer Grbavica nije samo naselje – ona je priča o patnji, ali i o nepokolebljivom duhu Sarajeva koji nikada nije prestao vjerovati u povratak svjetlosti nakon tame.
