Kratka horor priča jednog sistema na primjeru presuđenog nastavnika

A kako u jednoj državi koja se zove demokratskom, u kojoj bi trebali važiti neki zakoni, neke moralne norme, može da se desi da prosvjetni radnik ne bude udaljen iz nastavnog procesa nakon potvrđivanja optužnice za pedofiliju.

I ne samo da nije udaljen nakon potvrđivanja optužnice, već nije trajno udaljen ni nakon pravomoćne sudske presude. Sve što je sistem uradio je da je predmetnom nastavniku dao neplaćeno odsustvo za vrijeme trajanja kazne, a to je godina dana. A da paradoks bude veći subjekt priče nije ni bio u zatvoru već je platio godinu dana zatvorske kazne i samo čekao istek vremena da se vrati na posao.

A na poslu u sarajevskoj osnovnoj školi ne vide ništa sporno u činjenici da je nastavnik tjelesnog i zdravstvenog odgoja Samir Alihodžić pravomoćno osuđen zbog pedofilije pa ga kao sa službenog puta vraćaju u nastavni proces.

Na kraju je država dodatno ponižena je rje pustila da nastavnik-pedofil sam podnese ostavku poslije pritiska javnosti.

A zašto je to tako? Nadležni kažu da ne postoji zakon koji jasno precizira kako postupiti u takvoj situaciji. Dakle niko iz sistema obrazovanja nije našao za shodno da se zapita da li je normalno da čovjek koji je pravomoćno osuđen zbog pedofilije bude vraćen u istu školu na posao.

Tužilaštvo je uradilo svoj posao, sud svoj i samo se čekao protok vremena. Ne postoji registar pedofila koji bi koristio kao baza za slične slučajeve i putokaz da se osoba osuđena za pedofiliju ne može vratiti u nastavni proces. Postojeći zakon nije definirao kako postupiti i cijeli sistem se pomirio da je novonastala situacija nešto što je normalno.