Kruške i jabuke u temi o ubijenoj djeci Sarajeva: Istraživanje i bol koja ne prolazi
Puhalovu tezu javnim istupima podržale su i neke druge javne ličnosti, a najupečatljivija je bila reakcija rediteljice Jasmile Žbanić.
Stanje društva
Ova tema otvorila je niz pitanja, ali i dala odgovor gdje je trenutno bosanskohercegovačko društvo. Koliko je samokritično, koliko je empatično, samosvjesno, osjetljivo i (ne)pažljivo.
Teze, pitanja i odgovori koji su ponuđeni u javnom prostoru o temi ubijene djece opkoljenog Sarajeva u najkraćem se mogu sažeti kao miješanje krušaka i jabuka u priči koja je iznad svega toga.
Krenimo redom. Treba li istraživati stradanje djece i njihov broj. Treba, ali to je posao za institucije, za historičare. Pravo pitanje u kontekstu teme bi možda trebalo biti usmjereno ka konkretnom institutu (Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i genocida), istraživačima koji su se do sada detaljno trebali baviti tom temom kako se ne bi dozvolilo bilo kakvo politiziranje, a kamoli licitiranje brojem ubijene djece. Pitanje je i ko je odgovoran, ko je naredio i ko je ubio jedno, a kamoli stotine djece u Sarajevu. Zašto niko do sada nije odgovarao? Na ta pitanja roditelji još čekaju odgovore.
Klix.ba je kontaktirao spomenuti institut, ali nam je rečeno da će tokom ove sedmice izaći u javnost sa službenim stavom.
To naročito dolazi do izražaja kada se zna da danas u Sarajevu živi veliki broj roditelja čija bol za ubijenim djetetom ne prestaje. Njihova bol neće biti ništa manja i da službeni podaci o broju ubijene djece bude i 2.000 ili 10 ili 20. Bol je bol, i svako ubijeno dijete je tragedija. Sve drugo, a posebno licitiranje brojevima onih koji se tim pitanjem nikada nisu bavili ide u prilog miješanja krušaka i jabuka gdje ih ne treba biti.
Ključno pitanje treba biti usmjereno na naučne institucije koje su ovo pitanje trebale izvesti na čistac još mnogo ranije. A s obzirom da nisu, da je još očito jako mnogo nedoumica, onda pitanje broja ubijene djece Sarajeva treba ostati u posebnoj koloni stručnog pristupa, a nikakvog javnog razvlačenja ili optuživanja s bilo koje strane.
Kako je počelo
Otkud broj 1.601? Zavod za zdravstvenu zaštitu BiH je 1996. godine istakao da je prema njihovim podacima u Sarajevu ubijeno 1601. dijete, a da je 14.946 djece ranjeno. Taj broj je do danas ostao u javnoj upotrebi, medijskoj korespodenciji, dok je stručna javnost u cijeloj priči ostala po strani.
Polazišna osnova onih koji osporavaju taj broj je istraživanje direktora Istraživačko-dokumentacionog centra Mirsada Tokače. Kada smo ga nedavno pozvali i tražili komentar na datu temu kazao je da je on došao do brojke od 740 ubijenog djeteta, ali na području cijelog Sarajeva, uključujući i općine van grada. Također je rekao da je prema njegovoj analizi u Sarajevu ubijeno više od 14.000 građana, a ne nešto više od 11.000.
Međutim, njegovom istraživanju mnogi spočitavaju pristup, metodologiju i druge detalje važne za jedno istraživanje.
Broj ubijenih, prognanih, ranjenih i generalno stradalih je tema koja je pokretana nakon svakog rata. I nakon Drugog svjetskog rata tema demografskih gubitaka je bila na stolu rasprava, ali i različitih kontroverzi. Tada je podatke o broju žrtava trebalo iskoristiti na mirovnoj konferenciji u svrhu dobijanja ratne odštete. A ta tema je i decenijama nakon Drugog svjetskog rata bila predmet sporenja i različitih analiza.
Ipak, kada govorimo o ubijenoj djeci u opkoljenom Sarajevu za polazišnu osnovu je uzet broj što je u javnosti priču odvelo u smjeru da je možda važno koliko je ubijeno, odnosno da će broj ubijene djece utjecati na vagu boli. Jedino zvanična institucija može ući u sferu analize brojeva, s napomenom da bilo koji broj neće umanjiti broj niti žrtvu ubijene djece. I kretanje u tom smjeru je najmanje što se u odnosu na osjećaje roditelja ubijene djece može uraditi.
