Markale, 27 godina kasnije: Preživjeli ne zaboravljaju plač, jauke i krv
Kobnog 5. februara 1994. godine s agresorskih položaja ispaljen je minobacački projektil kalibra 120 mm na gradsku pijacu u Sarajevu. Tog datuma ubijeno je 68 naših sugrađana, a teže i lakše su ranjene 142 osobe.
Tog dana se prisjetila i Vahida Tvico, koja je imala svoj štand na Markalama. Kako je kazala, po završetku radnog dana, ona i suprug su se spremali krenuti kući, ne sluteći da će u tom trenutku svjedočiti jednom od najstravičnijih prizora.
"Pala je granata i u tom momentu ne znam ni kako sam se osjećala, ni kako se sve tačno odvilo. Vjerovatno od straha i panike sam se instinktivno sakrila pod sto, muž je trčao za mnom. Ta trauma mi je ostala za cijeli život i svake godine iz poštovanja prema stradalima i u znak sjećanja dolazim na obilježavanje godišnjice", kazala je Tvico.
I Rafet Skenderović je te subote bio s prijateljima, koji su poginuli, dok je on ostao nepovrijeđen. Markale, kako kaže, često sanja, ali rijetko dođe, jer mu se sva sjećanja vrate i stravične slike pojavljuju pred očima.
"Ne može se opisati kakav je to osjećaj i strah dok ne doživite nešto takvo. Ja taj dan smatram svojim drugim rođendanom jer je nevjerovatno da i ja nisam poginuo sa svojim prijateljima koji su bili pored mene. Također, ti stravični prizori mrtvih i ranjenih ljudi, njihov plač i vriska su mi stalno u očima, a krv je tekla ulicama. Prvo sam stajao skamenjen, a kada sam došao sebi, počeo sam u automobil ubacivati ranjene kako bi ih prevezli do najbliže bolnice", prisjetio se Skenderović.
Senida Karović, predsjednica Unije civilnih žrtava rata KS, kaže da su i nakon 27 godina sjećanja i dalje svježa i nikada bliža svima onima koji su zapamtili opsadu Sarajeva i stradanja na Markalama.
"Rane su duboke i izuzetno bolne. Bolne su iz više razloga, prije svega jer ratni zločinci nisu kažnjeni, a da bi bili, potrebno je da tužilaštvo i naši sudovi rade mnogo više. Presudom Radovanu Karadžiću, Slobodanu Miloševiću i Stanislavu Galiću žrtve jesu na određeni način dobile moralnu satisfakciju, međutim, svi oni koji su sijali mržnju i zlo po Sarajevu moraju dobiti adekvatniju kaznu, a ne samo po komandnoj odgovornosti. Nažalost, civilne žrtve rata danas u BiH nisu dobile adekvatnu zakonsku regulativu i zaštitu", naglasila je Karović.
Član Predsjedništva BiH Željko Komšić smatra da ljudi koji su za vrijeme rata bili u Sarajevu na sasvim drugačiji način doživljavaju ovakve datume.
"Bez obzira na funkciju, spol i druga obilježja, svaki čovjek ima ljudsku i moralnu obavezu prisjetiti se ljudi i svih tih stravičnih trenutaka te im barem na ovakav način odati počast. Ova tragedija i to zlo su mnogo veći ukoliko se uzme u obzir činjenica da su stradali nedužni ljudi. Na nama koji danas ovdje živimo ostaje da čuvamo uspomenu na njih i koliko god apsurdno zvučalo, gradimo bolje Sarajevo. Jer taj će grad uvijek postojati i ostati jak", naveo je Komšić.
Premijer Kantona Sarajevo Edin Forto je naglasio da danas ljudi žive paralelnim životima, ali imaju i paralelne istine. Smatra da je nevjerovatno da postoje oni koji ne vjeruju u stradanja na Markalama i sve zločine koji su se dešavali za vrijeme agresije na BiH.
"I onda dođemo do trenutka kada se sve to dovodi u pitanje. Upravo zbog toga je iznimno bitno da gajimo kulturu sjećanja otrgnutu od politike. I tek tada će istina doći na sva mjesta u regiji i svima onima koji možda i ne znaju u ovom trenutku šta se zapravo dogodilo. Zato je i bitno da na skroman način, odvojeno od politike obilježavamo ovakve tragične događaje ubistva naših sugrađana", poručio je Forto.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
