Intervju / Meddžida Kreso: Najteže mi je pala spoznaja da među mojim kolegama ima korumpiranih
Kada pogledate unazad, kako biste ocijenili svoj angažman na čelu Suda BiH?
Ponosna sam što sam bila na čelu institucije koja je nastala nakon rata i razvijala se u vrlo složenim okolnostima. Uprkos tome je opstala i postala vrlo respektabilna pravosudna institucija. Imam jedinstveno profesionalno i životno iskustvo jer sam sudjelovala u osnivanju Međunarodnog ureda registara, u formiranju dva najznačajnija odjela, onog za ratne zločine i onog za organizirani i privredni kriminal. Haški tribunal nam je prvima u regiji ustupio predmete ratnih zločina, prvi smo u zemlji i regionu počeli primjenjivati kombinaciju anglosaksonskog i kontinentalnog prava na suđenjima, a uz primjenu najviših standarda međunarodnog humanitarnog prava. U našim vijećima radile su i međunarodne sudije, uspješno smo proveli tranzicioni plan i nakon nekoliko godina međunarodne sudije i drugo osoblje zamijenili domaćim kadrom, a Sud BiH danas radi u punom kadrovskom kapacitetu sa svim potrebnim internim aktima i propisima neophodnim za njegov zakoniti rad. Kako ne osjetiti ponos kada je Sud BiH, kao dio državnog pravosudnog sistema, postao treći stub vlasti, bez kojeg nema države.
Često pričamo i slušamo o pritiscima na pravosuđe i vi ste često govorili o tome. S kakvom ste se konkretno vrstom pritisaka susretali i od koga su oni najčešće dolazili?
Biti sudija u našim uslovima, a pogotovo na čelu suda, znači biti stalno na meti nezadovoljnih, bilo onih koji su osuđeni i nezadovoljni kaznom ili izgubljenim sporom, bilo onih koji se boje da će se naći na udaru pravde, ali to je cijena poziva koji dobrovoljno prihvatate uz nužna odricanja. Kao što ljekari moraju liječiti pacijente s teškim oblicima bolesti, tako i sudije moraju sankcionirati pojedince devijantnog ponašanja. Nije lako biti sudija jer to nosi odgovornost, odlučuje se o ljudskim sudbinama i stalno ste u žiži javnosti. Sudije se susreću s brojnim stresnim situacijama, a meni je najteže pala spoznaja da među ljudima koji su se zakleli da će dijeliti pravdu ili goniti krivce ima korumpiranih i nedostojnih ove funkcije. To teško pada svim mojim kolegama koji časno obavljaju svoj posao. Meni i većini mojih kolega teško je pao i pokušaj nekih članova Viskog sudskog i tužilačkog vijeća da se, na zahtjev političara iz Republike Srpske, putem zaključaka i bez disciplinskog postupka iz naših redova očiste sudije i tužioci koji su radili u ratu.
Šta je prema vašem mišljenju najveći problem u bh. pravosuđu, kako je on nastao i ko ga je izazvao?
Sud BiH je od osnivanja bio trn u oku rušiteljima svega što ima prefiks državnog i osporavanje i negiranje njegove opstojnosti nikada nije prestalo, kao ni razni politički i medijski pritisci. To se sada radi i s Haškim tribunalom. Sudu BiH se osporavao ustavni osnov njegovog osnivanja, uskraćivao mu se budžet, vodila se hajka za protjerivanje međunarodnih sudija, suđenja za ratne zločine su se pokušala opstruirati štrajkom glađu pritvorenih osoba, prijetilo nam se referendumom, ukidanjem člana 7. Zakona o Sudu BiH, odugovlačilo se s imenovanjem sudija i prijetilo da se na teritoriji entiteta neće poštivati naše odluke, ali smo to sve savladali. Eskalacija tih pritisaka dogodila se početkom 2016. godine kada su članovi jedne političke stranke, nezadovoljni jednim hapšenjem, medijskim pritiskom, iznošenjem neutemeljenih tvrdnji i dezinformacija na račun Suda i Tužilaštva BiH te njihovih čelnih ljudi, napravili orkestriranu hajku. To je stvorilo utisak da je prijetnja referendumom izazvala manje štete od tog orkestriranog pritiska na institucije. I sama sam bila izložena kritikama, ali one su dobrodošle kada su argumentirane i služe kao korektiv u radu i poticaj da se unaprijedi ono što nije dobro. Zbog mog javnog suprotstavljanja politikama i pojedincima koji su pokušavali i koji i sada pokušavaju srušiti Sud BiH, imputirali su mi da se bavim politkom i da sam je unijela u Sud BiH. Međutim, posljednju godinu to više nisu bile kritike nego primitivni revanšistički pamfleti puni prizemnih podmetanja, laži, uvreda i kleveta, ne samo kada je riječ o mom radu, nego i mojoj privatnosti. Pokušali su da me proglase lopovom koji je na sumnjiv način došao do brojnih nekretnina, da sam zajedno s tužiocem Božom Mihajlovićem odgovorna za nestanak velike sume novca u Tužilaštvu BiH, da sam vršila pritisak na sudije da se predmeti ratnih zločina ne prebacuju na entitete, da sam nezakonito zapošljavala, da SDA vrši utjecaj na mene i da sam se miješala u rad Tuzilaštva BiH. Sve sam to javno negirala kao notornu laž, ali nije stalo na tome pa je vrhunac te bestijalnosti tekst o mom braku, mužu i djeci koju su proglasili narkomanima, a za mene su napisali da mi je privatni život devastiran i začinjen paklom droge. To sve radi Dnevni avaz i njegova dva satelitska portala koji su registrirani na potpuno nepoznate osobe iz Sandžaka i Republike Srpske. Osim mene, neviđenom blaćenju ovih medija izloženi su tužioci Božo Mihajlović i Dubravko Čampara, kao i bivši glavni tužilac Goran Salihović. Prvi je napisao i jedno vrijeme zastupao jednu optužnicu, drugi vodi istragu koja se dotiče jednog od optuženih iz tog predmeta, treći je kao glavni tužilac odobrio ove radnje, a ja sam više puta javno prozivana u ovim medijima da sam zajedno s njima učestvovala u 'montiranju' optužnice. Vašim čitaocima će biti jasno o kome se radi. Međutim, ovakav način blaćenja mene i ostalih nosi vrlo jasnu poruku sudijama, pogotovo ženama koje sude aktuelne predmete, a to je da će im se dogoditi isto što i meni ako za određene osobe budu donosile nepovoljne odluke. Da sam poklekla i pristala na ono što je taj koji se krije iza pomenutih medija tražio od mene putem posrednika, ti mediji me ne bi ovako blatili, već bi me taj zvao sestrom, dobila bih plaketu ili neko javno priznanje, zaposlen bi mi bio neko od rodbine, ako već ne mogu zaposliti muža, sina ili brata. Ta osoba zna dobro da ovdje ne vrijedi zakon Leke Dukadjinija kojim je prijećeno jednom političaru pa me umjesto toga zasipaju lažima i podmeću mi najprimitivnijim tekstovima, kada im nista drugo nije ostalo.
Građani su davno izgubili povjerenje u pravosuđe, u pravnu državu. Smatrate li da se to povjerenje može vratiti i na koji način, koliku ulogu je u tome odigralo biranje po nacionalnom ključu, a ne po stručnosti?
Problemi državnog pravosuđa dolazili su od onih političkih krugova i njihovih medija koji osporavaju njegovo postojanje i otvoreno zagovaraju njegovo rušenje. Međutim, najveći je problem ono što neki članovi VSTV-a rade u posljednje vrijeme, prije svega imenovanjem nestručnih sudija i tužilaca, donošenjem pogrešnih odluka, međusobnim svađama, javnim sukobljavanjem s kritičarima njihovog rada i kolaboriranjem s pojedinim političkim strankama. Pojedinci u Vijeću ignoriraju sva upozorenja međunarodnih relevantnih tijela i Vijeća Evrope, a da ne spominjem što niko od sudija ili tužilaca ne smije oponirati, jer su onda na udaru njihove osvete. Članovi VSTV-a nikome ne odgovaraju za svoj rad i postali su svrha sami sebi. Donose pogrešne odluke pa ih poništavaju, kao što je bilo slučaj s posljednjim zaključcima koji su konačno probudili profesionalnu zajednicu da reagira i usprotivi im se te su ih pod pritiskom ambasada i dijela međunarodne zajednice izmijenili. Poništili su vlastitu odluku o imenovanju sudija u Čitluku i to pod pritiskom HDZ-a, zatim, kršenjem Zakona o VSTV-u za člana Vijeća prihvatili predstavnika Brčko distrikta, a zatim ga opozvali također pod pritiskom relevantnih međunarodnih faktora koji prate njihov rad. Svi projekti i reforme kojima se hvali VSTV provedeni su na inicijativu i uz finansijsku pomoć međunarodne zajednice i to je zapravo njihova zasluga.
Možemo li očekivati da ćemo u budućnosti imati pravosudni sistem i institucije koje će biti nezavisne i koje će raditi bez političkog pritiska?
Lošu sliku o pravosuđu nemaju samo naši građani. I nosioci pravosudnih funkcija su sve češće nezadovoljni stanjem koje izaziva imenovanje nesposobnog, ali poslušnog i podobnog kadra po nacionalnom ključu, političkim preporukama ili teritorijalnoj pripadnosti. Znanje je najmanje bitno, a rezultat toga je da mnoge optužnice propadaju i donose se oslobađajuće presude, što je svojevrsno opstruiranje pravde, tako da su nezadovoljstvo i kritike građana opravdane. To se može pročitati i u zvaničnim izvještajima Vijeća Evrope o vladavini prava koji su negativni. Trebat će vremena za to, a prvi uslov je da se VSTV reformiše izmjenom postojećeg zakona, da se prema jasnijim i strožijim kriterijima izaberu novi članovi, da se utvrdi kome odgovaraju za svoj nerad ili pogrešne odluke, jer oni nisu iznad sudija i tužilaca, da se odmaknu od političkih utjecaja, da ne koriste mandate za napredovanje u karijeri i da se Ured disciplinskog tužioca izmjesti iz VSTV-a jer je bio pod utjecajem nekih članova.
Sud BiH često odbija optužnice Tužilaštva BiH kao neosnovane, šta je najčešći razlog?
Zbog loših, nekvalitenih optužnica koje Sud BiH odbije potvrditi ili završe oslobađajućom presudom, neupućeni ili zlonamjerni građani u isti koš stavljaju Sud i Tužilaštvo BiH pa Sud BiH zbog toga trpi neopravdane kritike. Ne može sudija nekoga osuditi, koliko god intimno bio uvjeren da je neko počinio krivično djelo, ako tužilac u istrazi ne prikupi dovoljno kvalitetnih dokaza. To se vrlo često događa pa zbog toga i građani i mediji vrlo burno reagiraju. Moram navesti jedan svjež primjer u koji sam se lično uvjerila. Jedan od kandidata za sadašnju poziciju glavnog državnog tužioca optužio je grupu osoba za organizirani kriminal i u više tačaka optužnice navedeno je ime jednog od optuženih, a pri tome u svim tačkama optužnice nisu opisane njegove krivično-pravne radnje, odnosno, ono u čemu se sastoji njegovo učešće u kriminalnoj grupi. Kada je presuda u tom dijelu ukinuta tužilac je odustao od tih tačaka da Sud ne bi donio oslobađajući presudu.Tako su nemarom ili neznanjem propali mnogi predmeti, poput slučaja "Gibraltar".
Kakvu ste saradnju imali s Tužilaštvom BiH?
Sa svakim od trojice tužilaca nastojala sam uspostaviti saradnju u granicama profesionalnog i stručnog odnosa, ali u onim situacijama kada se ta saradnja nije mogla ostvariti, nisam se libila otvoreno ukazati na neispravnosti i probleme, način rješavanja, te pismeno upozoriti nadležne institucije. Međutim, svi oni su imali vlastitu viziju svoje uloge koju su slijedili i ja tu nisam mogla ništa učiniti. Tu je najveći problem bio cjepkanje optužnica za jednu krivičnu radnju za više optuženih, a moglo se to uraditi jednim optužnim aktom.
Neki političari osporavaju član 7. Zakona o Sudu BiH kojim je određena krivična nadležnost Suda BiH za teritoriju cijele države. Kako to komentarišete?
Član 7. Zakona o Sudu BiH ostao je kamen spoticanja i nakon višegodišnjih jalovih pokušaja da se taj problem između predstavnika Suda BiH i predstavnika Republike Srpske riješi strukturalnim dijalogom. Oni insistiraju na ukidanju ovog člana ili reduciranju njegovih odredbi, što bi vodilo smanjenju nadležnosti Suda BiH jer taj zakon Sudu BiH daje nadležnost da uzme predmet od entitetskih sudova. Sve vrijeme sam sa svojim saradnicima čvrsto stajala na stanovištu da Sud ne može izgubiti tu nadležnost i to sam branila jakim argumentima, podržanim u stavovima Venecijanske komisije i drugim pravnim aktima i evropskim standardima. Međutim, zbog takvog stava, oni koji vode ovaj strukturalni dijalog izbacili su i mene i predstavnika Tužilaštva BiH iz tog dijalog, a na zahtjev Milorada Dodika. Sud svoju nadležnost u krivičnim i drugim stvarima na teritoriji cijele države crpi pravilnim tumačenjem Ustava BiH, o čemu je već odlučivao Ustavni sud BiH po apelaciji podnesenoj iz RS. Sud BiH, kao treći stub vlasti, ima dužnost i obavezu da štiti državu kada su njeni interesi ugroženi, jer bi se bez tog člana Sud BiH sveo na općinske nadležnosti.
