Među zelenim brežuljcima prošaranim bijelim nišanima: Tekst Politica o genocidu u Srebrenici
Ipak, mnogi bosanski muslimani smatraju da veći dio Evrope ne smatra masovno ubistvo više od osam hiljada pripadnika njihove etničke skupine istinski evropskom tragedijom. S obzirom da je širom starog kontinenta došlo do porasta antimuslimanske retorike i predrasuda, oni također osjećaju da se i drugi Evropljani distanciraju od njih i njihovih zajednica i zemlje.
"Srebrenica i ono što se dogodilo bosanskim muslimanima ne smatra se dijelom kolektivne ostavštine Evrope, za razliku od možda holokausta. To se smatra nečim što se dogodilo na periferiji Evrope, daleko od Brisela i evropske kulture", rekao je Hikmet Karčić, stručnjak za genocid iz Sarajeva.
U julu 1995., na tlu Bosne i Hercegovine rat je trajao već tri godine. U tom ratu su bile sukobljene tri najveće etničke skupine, koje govore istim jezikom, ali imaju običaj da se dijele po vjerskoj pripadnosti, i to na pravoslavne Srbe, katoličke Hrvate i islamske Bošnjake. Rat u BiH je bio samo jedan u nizu konflikta koji su doveli do pada Jugoslavije, a u tim sukobima je izgubljeno više od 100.000 života dok su milioni protjerani iz svojih domova, navodi Politico.
Teritorij oko Srebrenice bio je pod kontrolom srpskih snaga, a oko 25.000 bošnjačkih muslimanskih izbjeglica bilo je protjerano iz svojih domova, piše magazin Politico.
Tokom perioda od tri dana, srpske snage odvele su više od 8.000 muškaraca i dječaka, kao i nekolicinu žena i djevojčica. Pogubili su ih po kratkom postupku i brzo zakopali njihova tijela na raznim lokacijama na području Srebrenice. Sud za ratne zločine u Haagu presudio je kako je ovaj masakr bio genocid.
"Jedna cijela generacija je nestala prije 25 godina, jedna cijela generacija je ubijena i od tada je odrasla jedna cijela generacija. Srebrenica je mjerilo koje Bosanci koriste za mjerenje svog života", rekao je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.
Svakog 11. jula, na godišnjicu masakra, mještani, političari i borci za ljudska prava dođu u Potočare, čiji su brežuljci prošarani hiljadama vertikalnih mramornih nišana koji obilježavaju mjesta vječnog počinka stanovnika srebreničke regije.
Međutim, pored tog događaja, bosanski muslimani, bilo da su pobožni ili sekularni ili čak ateisti - njihova etnička ili vjerska pripadnost često se proizvoljno veže za njihove pretke - smatraju da njihova patnja do danas nije priznata.
"Veliki dio identiteta Evrope zasnovan je na suprotstavljanju islamu i kulturama i idejama koje dolaze s istoka. U Evropi još uvijek postoje konzervativni krugovi koji smatraju da su Bosanci nepoželjni ostaci okupacione sile", rekao je Suljagić.
Balkan je dom najveće koncentracije evropskih muslimana u nekoliko zemalja, što je rezultat 500-godišnje osmanske vladavine koja je počela u 15. stoljeću.
Iako je opći konsenzus da je većina muslimanskih zajednica na Balkanu nekada bila kršćanske ili paganske vjere prije osmanskih osvajanja, mnoge generacije osmanske prisutnosti dovele su do umjerenog oblika islama koji se isprepleo s postojećim kulturama.
Padom komunizma, multietničke federacije poput Sovjetskog Saveza i Jugoslavije raspale su se u etnički i religijski homogenije nacionalne države. U nekima je do toga došlo relativno mirnim procesom, poput Sovjetskog Saveza, dok je u drugima, poput Jugoslavije, izbio rat.
Zemlje zapadne Evrope su u devedesetim godinama prošlog vijeka primile na stotine hiljada bosanskih izbjeglica. Ali Suljagić kaže da muslimanske zajednice često nisu u potpunosti integrisane u takve zemlje.
"Integracija zajednica muslimanskog porijekla često je ograničena na situacije u kojima potrebe tržišta rada nadjačavaju postojeće kulturne predrasude. Međutim, smatram da ako se ide korak iznad toga, ako se počne govoriti u smislu ideje da Bosna kao država sa većinskim muslimanskim stanovništvom postane dio EU, tada već ljudi dobiju osjećaj nelagode", kazao je on.
Prošle jeseni bosanski muslimani su bili prisiljeni proživjeti svoju traumu ponovo kada je austrijski autor i dramatičar Peter Handke izabran za dobitnika Nobelove nagrade za književnost.
Handke je tvrdio kako su zapadni mediji pretjerivali sa izvještavanjem o ubistvima muslimana od ruku srpskog agresora. Pored toga, Handke se smatra pristalicom Slobodana Miloševića, bivšeg srbijanskog predsjednika koji je umro dok mu se sudilo u Haaškom sudu za ratne zločine. Handke je prisustvovao njegovoj sahrani.
Također krajem prošle godine, francuski predsjednik Emmanuel Macron opisao je Bosnu i Hercegovinu "tempiranom bombom" koja je suočena s problemom povratka džihadista. Njegova izjava je izazvala bijes u zemlji, ali je na međunarodnom nivou protekla skoro nezapaženo.
Tokom vrhunca rata u Siriji, više stotina muškaraca i žena iz BiH se pridružilo redovima Islamske države. Ali u tom pogledu BiH nije jedina. Isto se desilo u zemljama širom Evrope, uključujući Francusku. Bh. političari također napominju da je njihova zemlja prva zemlja u Evropi koja je dobrovoljno primila nazad i procesuirala svoje borce sa stranih ratišta.
Karčić navodi da su brojniji teroristički napadi u Sjedinjenim Državama i Evropi nakon genocida u Srebrenici doveli do porasta sumnje u većem dijelu Evrope da se muslimanske zajednice, bilo sekularne ili religijski orijentisane, uopće mogu smatrati evropskim.
"To dovodi do toga da bosanski muslimani moraju stalno dokazivati da su umjereni. Jer pretpostavka je da niste i da je Bosna na rubu uvođenja šerijatskog zakona", rekao je on.
Negiranje genocida također je česta tema radikalne desnice u Evropi, čija vjerovanja propagiraju neki populistički političari. Te grupe smještaju sve muslimane u Evropi, bez obzira na porijeklo, u isti koš.
Kada je masovni ubica iz novozelandskog grada Christchurcha svirao antimuslimansku bosansku ratnu pjesmu dok je uživo prenosio masakr koji je počinio prošle godine, mnogi stanovnici BiH bili su šokirani što je njihovo iskustvo nadahnulo brutalni napad na drugoj strani svijeta.
Na individualnom nivou, preživjeli stanovnici Srebrenice također su prisiljeni da se suoče sa stigmom i predrasudama.
Emir Sulejmanović rođen je u šumi u okolici Srebrenice 13. jula 1995. nakon što su se njegovi roditelji uspjeli spasiti od sigurne smrti. Završio je kao izbjeglica u Finskoj.
"U školi su me maltretirali zato što su djeca u evropskim zemljama koja nikada nisu vidjela rat živjela u nekom svom sigurnom svijetu, dok sam ja morao nositi teret onoga što su proživjeli moji roditelji i činjenice da sam viđen kao drugačiji", rekao je Sulejmanović.
Sulejmanović je trenutno profesionalni košarkaš, koji je bio dio ekipe nekoliko španskih reprezentacija i trenutno igra za Athletic Bilbao. Rekao je da ga je njegov sportski uspjeh spasio od diskriminacije sada kada je odrasla osoba.
"Sanjam da ću jednog dana igrati za NBA i shvatio sam da su naporan rad i profesionalizam najbolji način borbe protiv predrasuda", rekao je on, zaključuje u svom tekstu magazin Politico.
