Mine se i danas nalaze na brdu Hum, nekoliko stotina metara od Starog mosta u Mostaru
Potvrdio nam je to Ivica Brkić, voditelj mostarskog regionalnog ureda BHMAC-a, krovne državne institucije za deminiranje.
"Treba razlikovati sumnjive i rizične površine. Sumnjive površine su one na kojima je procijenjeno da bi moglo biti mina ili neeksplodiranih ubojnih sredstava, a rizična su ona o kojima naši izviđači već sa sigurnošću mogu tvrditi da su minirana, znajući minske zapisnike, tvrdnje svjedoka, o kojim se sačini projekat deminiranja i koja uđu u centralnu bazu podataka. To je onda zvanično minsko polje koje potencijalno preko tendera dobija certificiranu firmu koja ga deminira", objašnjava nam Brkić problematiku deminiranja.
Međunarodna zajednica uslovila podjelu u tri kategorije
Table označavaju sumnjivu površinu, ne i rizičnu, a prostori između između ratnih linija razdvajanja se unaprijed smatraju sumnjivi. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu je 3,7 sumnjive površine, što je znatno više od državnog procenta 2,2%. I taj broj u HNK se smanjuje jer su deminirana velika prostranstva na Podveležju.
"Međunarodna zajednica je prije 20 godina uslovila da se minirana područja podijele u tri zone prioriteta, odnosno kategorije. Treća kategorija su udaljeni lokaliteti koji su odmah određeni da čekaju neke bolje dane. Prva kategorija se odmah radila, to su kuće, okućnice i infrastruktura, za nju je međunarodna zajednica davala novac. Druga kategorija graniči s prvom i ona se nije deminirala tada“, govori nam Brakić.
Brdo Hum okarakterisano je kao druga kategorije, zato je i danas najvećim dijelom ostao miniran. Lokalitet Huma svojim istočnim i sjevernim dijelom bio je ničija zemlja između HVO-a i Armije RBIH, te se smatra izuzetno rizičnim po pitanju prisustva mina.
Brdo u centru grada, druga kategorija
"Jedinstven je lokalitet brda Hum, koji je doslovno grad, brdo koje ulazi u centar grada. Imao sam problema da strancima objasnim da je prioritet njega deminirati. Nismo ih uspjeli uvjeriti, tako da je deminiran samo vrh brda i neki blagi pojas uz naselja Đikovina, Panjevina i Donja Mahala. Ostao je široki pojas koji je upao u drugu kategoriju koji nije deminiran", kaže naš sagovornik.
Bolji dani koji su se čekali su došli govori nam naš sagovornik, sada se već deminira bez gledanja na kategorije.
"Došlo je vrijeme da tražimo mine, do sada to nije bio prioritet, nego socio-ekonomski efekat, povratak ljudi. Očisti čovjeku kuću, okućnicu i na 40 do 50 metara od kuće je druga kategorija i mi moramo staviti tablu. U Srednjoj Bosni je i danas dosta takvih područja, da se djeca igraju uz rizična područja", priča nam Brkić.
Deminiranje uz 99,65% sigurnosti
Važno je napomenuti da BHMAC ne upošljava deminere, niti on radi procese deminiranja. BHMAC je engleska skraćenica za Centar za uklanjanje mina u BiH, to je naša krovna institucija za deminiranje. Oni imaju bazu podataka, donose zakone, procedure, svi su ispod njih, uključujući Civilnu zaštitu i vojsku. Civilna zaštita i vojska imaju deminerske timove koje rade pod kontrolom MAC-a.
"Kad neko dobije projekat da deminira neki prostor, tad on dolazi da mu BHMAC odredi ulaznu tačku, mi ih kontroliramo dok rade, kad završe zatvara se slučaj, uzimaju se granice GPS-om, napravi se završna dokumentacija i izdaje se certifikat kojim se tvrdi da je država očistila taj prostor po današnjem standardu sa 99,65% sigurnosti. Taj se certifikat predaje predstavniku općine ili lokalne zajednice", pojašnjava nam procedure Brkić.
Mostarski ured je jedini koji može zbog klimatskih uslova raditi u toku cijele godine. Prošle godine su našli više mina, nego svi ostali regionalni uredi zajedno, skoro 2.000.
Svi nastradali zadnjih godina se nisu obazirali na upozorenja
"Svi ljudi koji su posljednjih godina poginuli od mina kršili su propisana pravila, niko nije nastradao tako što je naišao na minu tamo gdje nije obilježeno. Ljudi namjerno ignoriraju tablu, zbog ispaše stoke, sakupljanja gljiva, sječe drva, ljekovitog bilja, vode se nekim svojim navikama. Istražne sudije danas to kvalificiraju kao samoubistvo“, govori naš sagovornik.
Sve je uredno obilježeno, govori nam Brakić, apelira na građane da se pridržavaju oznaka te da ih ne uklanjaju. Ima iskustava da lovci uzimaju table sa minskih polja, da njima obilježavaju svoja lovišta da tako udalje druge lovce. To je naravno krivično djelo.
"Regionalni ured nema ništa sa odlukom šta će se deminirati, mi samo pripremamo dokumentaciju, te kontroliramo rad deminera, odnosno certificiranih firmi koje dobiju projekat na tenderu“, napominje Brkić, te kaže da se svake godine radi plan deminiranja po kantonima, to se prezentira i Vijeću ministara, da bi se pokušala osigurati sredstva za deminiranje.
Klasičan problem nedostatka novca
Nedostatak novca je osnovni problem, jer je to jako skup i jako spor proces. Naša vlast zbog ekonomske situacije nema novca za deminiranje, još uvijek se deminiranje većinski finansira iz ITF fonda. Izuzetak su neke lokalne zajednice ili firme koje imaju interes u deminiranju određenih područja, pa sami finansiraju taj proces, kao što su npr. Hercegbosanske šume iz Kupresa.
Naš sagovornik još napominje da su Otavskom konvencijom iz 1997. godine zabranjene protupješačke mine. Zanimljivo je da 35 zemalja u svijetu još nije potpisalo Konvenciju, među njima Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina, Indija, Izrael i obje Koreje. Dakle, najveći proizvođači protupješačkih mina nisu potpisali Konvenciju niti namjeravaju to učiniti.
Elon Musk na X-u podijelio teoriju zavjere da je napadač iz Njemačke bio "tajni islamista"
