Munevera Grbo je u proteklih 30 godina pomogla da na svijet dođu hiljade beba

Munevera naglašava da je kroz ovaj posao sazrela i kao osoba i kao babica, te da su joj se otvorili putevi za društveno povezivanje.

"Imali smo udruženje babica i sestara, išli smo po seminarima, bila sam predstavnica omladine, puno sam putovala sa goranima, ferijalcima, dežurala sam i radila, ali sam uvijek nalazila načine da ulažem u sebe i širim vidike. Kroz bilo koji posao treba se stalno dopunjavati, jer ako hoćete da radite nikad nije dosta", poručila je ova iskusna i vedra žena kojoj je ostalo još nekoliko godina do penzije, iako to njen izgled nikada ne bi otkrio.

Kada vidi svoju bebu, majčin bol je upola lakši

Kaže da joj je u ovom po mnogočemu specifičnom poslu pomoglo i to što voli psihologiju, pa posmatra ljude na drugačiji način i u stanju im je prići i olakšati i u najtežim momentima.

"Posao babice u sali obavlja se uz galamu, dreku, vrisku, ali to su slatke muke i slatki plač. Taj plač daje poklon jednoj majci i zato mi tu galamu drugačije doživljavamo i razumijemo. Nije svakoj porodilji lijepo u životu, svaka dolazi sa svojim problemima, nedaćama, a u svemu tome treba izvući nešto lijepo i pozitivno, neki tračak nade. Mi se trudimo da joj na neki način olakšamo. Kada vidi svoju bebu, majka dobije snagu da ide naprijed, njen bol bude upola lakši. U ovom poslu vi učestvujete u tim ljudskim nedaćama, a ishod je novi život. Vjerujte, koliko god nekima izgledalo da mi ne učestvujemo u njihovom bolu, mi zaista učestvujemo i jedini cilj nam je dobra beba. U tim momentima smo mi svjesniji od majke, koja je u bolu i strahu, što je normalno", izjavila je Grbo i dodala da je u medicini knjiga jedno, a život sasvim drugo, odnosno da je svaki slučaj jedinstven. "Ne kaže se uzalud da je babica primalja, jer mi zapravo samo prihvatamo ono što nam priroda nametne i hiljade faktora utiče na sam ishod".

Munevera vjeruje da se svi mi rađamo za određene stvari.

"Ne može svako slikati, pjevati, pisati, pričati... Vjerovatno sam i ja na neki način od Boga predodređena za ovaj posao. Čitav svoj život sam utkala ovdje, iako sam imala poziva sa svih strana. Devedesete godine sam dobila idealnu ponudu iz Beča, ali nisam mogla otići, mislila sam da nema nigdje bolje", povjerila nam se žena koja je posljednja napustila zgradu Klinike u toku agresije na našu zemlju. Snaga volje odzvanja u riječima kojima se prisjeća ovog stravičnog perioda.

Crni dani pod granatama i snajperima

"Dolazila sam pod snajperima i granatama, dane sam tu provodila, iselila sam kliniku u maju 1992. godine i učestvovala u našim crnim danima i jadima, ali sve smo to doživljavali s borbom i entuzijazmom. Uvijek smo mislili da ima nade, da možemo i hoćemo, a to se i pokazalo tačnim. Čak i kada su nam rekli da se iselimo i bukvalno sve da ostavimo, mi smo znali da se borimo. Iselili smo sve što smo mogli jer smo bili svjesni da u protivnom ne bismo imali s čim raditi. I danas radimo s nekim uređajima koje smo u ratu odavde iselili zajedno sa bebama i pacijenticama. Bila nas je šačica, a jedno vrijeme smo uporedo radili i ovdje i na DIP-u. Kad smo morali preći na DIP više smo bili u mraku nego na svjetlu. Morali smo se prilagoditi prostoru koji nije bio adekvatan ni prihvatljiv. Radili smo u džemperima, pod upaljačima - ljekar bi držao upaljač, a ja porađala ženu, međutim, sve je funkcionisalo, a bebe i majke su bile zdrave", ispričala nam je Grbo.

Kad su kasnije prešli u prostorije Očne klinike, radili su u podrumu, među vrećama, jer su stalno bile uzbune. Prema riječima naše sagovornice, u toj zgradi su imali dvije adaptacije prostora, iselili bi jedan dio klinike da ga adaptiraju, a na drugoj strani su znali sjediti na balkonima, pod šatorima.

"Ali uvijek smo nastojali da imamo dobre rezultate i nikad nijednog pacijenta nismo vratili odakle god da je poslan", dodaje.

Povratak u renoviranu zgradu 2010. godine predstavljao je novu eru u radu svih starih i novih radnika Klinike. Nakon što je zajedno sa tadašnjom direktoricom Sebijom Izetbegović i drugim zvaničnicima svečano presjekla vrpcu i ušla u prostorije, upravo je Munevera dočekala i prvu novorođenu bebu.

"Doktor Begić me je podsjetio da smo prvi i zadnji porod na ovoj klinici obavili skupa, a profesorica Izetbegović, koja je sve te ratne dane provela s nama u salama i pod granatama, predložila je da ja presječem vrpcu", prisjeća se dugogodišnja babica.

Stalno pod lupom

Munevera kaže da ova klinika njen život, te da joj je drago što se vratila uslovima kakve je imala na početku karijere.

Svjesna je da su medicinski radnici u ovakvoj ustanovi uvijek pod lupom i da se od njih uvijek očekuje idealno, ali poručuje da ljudi često ne razmišljaju o hiljade faktora koji zatvaraju krug.

O današnjim trudnicama i porodiljama kaže da su bolje informisane, da više čitaju i znaju, ali da se zbog toga najčešće "više boje i gube u tom moru informacija". Ona poziva na povjerenje u medicinske radnike i poručuje: "Treba poštovati hijerarhiju, znanje i upute, te činjenicu da je svako majstor svog zanata".

Na pitanje o načinima porođaja, objašnjava kako se, ako se ne mora, uvijek treba pokušati poroditi prirodnim putem.

"Svaka porodilja bi htjela porod carskim rezom, ali to je medvjeđa usluga. Ljekaru je to najlakše jer je to 15-20 minuta posla, ali su posljedice daleko teže. Poslije normalnog poroda žena za desetak dana zaboravi da je rodila, a poslije carskog reza ona je maltene invalid i godinu dana mora paziti na ne daj Bože hernije, zatim ne prihvata svaki organizam konac kao strano tijelo... Ako se ne mora, bolje je izbjeći sekciju jer prirodan porod su slatke muke koje traju u prosjeku tri do četiri sata", kaže naša sagovornica.

Dosta toga se promijenilo u odnosu na prijeratno stanje. Nekada su žene rađale u prosjeku sa 20 godina, a danas ima i porodilja sa 40. Također, rijetko koja porodilja danas prođe bez epiziotomije, odnosno prorezivanja međice.

"Najbolje je početi s epiziotomijom. Treba dobro procijeniti situaciju jer ruptura je veći problem. Kada vi anatomski sašijete mišiće, oni kasnije lakše srastaju i komplikacije su manje. Ako naprimjer imate dijete od četiri kilograma, produžen je porod i veliki je rizik za bebu, hoće li zapeti ramena, vuče li ga pupčanik... Da se ne bi rizikovalo, uvijek se treba upitati je li tih par konaca koji će proći za deset dana vrijedno i najmanje patnje bebe", ističe Grbo.

Bakterija MRSA

Na kraju razgovora dotakli smo se i stalno aktuelne teme bakterije MRSA.

"MRSA je svakodnevnica kod svih klinika u svijetu. Ono što je sigurno je da mi imamo maksimalan nadzor, unutrašnju epidemiološku ekipu, pod kontrolom smo vanjske epidemiološke ekipe, osoblje mjesečno više puta vadi briseve, maksimalno smo budni, oprezni, svjesni svoje situacije i vodimo računa o svemu. Protok pacijenata je veliki, a mi svakog pacijenta moramo primiti i zbrinuti. Međutim, i na najmanju sumnju preventivno djelujemo i pacijenticu izolujemo", naglasila je ova nekadašnja babica koja je sada glavna medicinska sestra na patologiji.

Munevera kaže da joj je glavni životni cilj da uvijek može uzdignute glave proći kroz svoj grad.

"Žao mi je što nisam pisala biografiju jer bi tu bilo jako puno skoro nestvarnih priča i nestvarne cifre. Naprimjer, prije rata imali smo 8.000-10.000 poroda godišnje. S opremom i osobljem smo mogli parirati bilo kojoj klinici u Evropi. Sada imamo oko 3.500-4.000 poroda godišnje. Ja sam u prosjeku imala po 10 poroda u dežuri, tako da sam do rata obavila blizu 10.000 poroda. Kasnije sam više educirala nove babice, ali sam čitav život u akušerstvu", kazala nam je Grbo i poručila: "Kad su beba i majka dobro, mi smo najsretniji, sretniji možda čak i od majke".