Nekadašnja 'čelična lejdi' svih Srba i opet nekadašnja ugledna profesorica sarajevskog Prirodno- matematičkog fakulteta, otpočinjanjem napada na BiH 1992.godine nadmašila je samu sebe i pretvorila su u svoju suštu suprotnost – čudovište koje je bosanske Srbe svojim teorijama i ideologijom još više potaklo da se uključe u činjenje ratnih zločina. Ni manje ni više, nego prema ljudima koje su znali čitav svoj život.
Iako je u vrijeme takozvanog demokratskog buđenja i stvaranja nacionalnih stranaka u našoj zemlji tvrdila da je oduvijek bila antikomunista, i da sa tim režimom nikada nije imala ništa, činjenice ipak demantiraju Plavšićevu. Na talasu svesrpstva, ova profesorica biologije, kako bi potakla nacionalizam i čistoću naroda i vjere, zažmirila je na oba oka i doslovno lagala. Naime, upravo za vrijeme omraženih komunista Biljana Plavšić je bila dekanesa PMF-a u Sarajevu, ali i članica Akademije nauka i umjetnosti BiH, i to upravo prema kriterijima partije – političkoj podobnosti i specifičnom moralu.
Plavšićeva će uprkos zavidnoj akademskoj karijeri koju je ostvarila u Sarajevu i drugim dijelovima bivše Jugoslavije, beogradskoj Borbi u julu 1993.godine izjaviti kako su Srbi živjeli pod 50 godina dugim ropstvom. Šta više, studirala je u Zagrebu, u kojem zasigurno jedan velikosrpski patriota ne bi provodio toliko vremena. A, opet, nakon svega, za njih je imala sljedeće riječi – ' Ne kažem da ne želimo više živjeti sa Hrvatima, nego radije da im ne trebamo dopustiti da žive s nama'.
Arkan i etničko čišćenje
Kada su paravojne srpske formacije započele akcije etničkog čišćenja mnogih gradova širom Bosne i Hercegovine, Biljana Plavšić se tome divila. Najbolji dokaz je bila njena opčinjenost koljačkim pohodom Željka Ražnatovića Arkana u Bijeljini, na čemu mu je lično čestitala a njihova razmjena poljubaca ostaće za vječno sjećanje. Na Arkana je gledala kao na heroja, impresirana njegovom ljudskom veličinom, koji je morao zbog tada trenutne potrebe uzeti oružje u ruke.
U Beogradu će 1996.godine izjaviti sljedeće:
'Kada sam vidjela šta je napravio u Bijeljini, zamislila sam da su sve njegove akcije takve. Rekla sam – ovo je srpski heroj. On je pravi Srbin, to je vrsta čovjeka kakvog trebamo'.
Ovakva zaljubljenost u Arkana, kako je još davno 1996.godine u svome tekstu za Helsinšku povelju, ocijenio beogradski profesor Slobodan Inić, proizilazi iz činjenice da je Arkan bio egzekutor njenog vlastitog dizajna i da je bio vrlo lojalan. To potvrđuje i njena izjava novosadskom listu Svet iz septembra 1993.godine:
' Preferirala bih da se čitava Istočna Bosna očisti od Muslimana. Kada kažem 'očisti', ne želim da me se doslovno shvati i misli na etničko čiščenje. Oni su prikačili ovu oznaku 'etničko čišćenje' jednom savršeno prirodnom fenomenu i karakterizirali ga kao ratni zločin'.
Dakle, masovne zločine profesorica Plavšić nazivala je 'prirodnim fenomenom' i putem ratne medijske propagande takvo uvjerenje širila na tada okupiranim teritorijama Bosne i Hercegovine, i svodila to na razlike u pristupu – na koji način prerezati grlo tvome komšiji, navodi prof. Inić.
A, inspiraciju za inspirisanje drugih prof. Plavšić je nalazila kako u svojoj koncepciji biološke nadmoći srpske rase i nacije, tako i nacionalnom i političkom modelu Dragoljuba Draže Mihajlovića o svim Srbima u jednoj državi, od Đevđelije do Karlobaga. Uključujući tu 'čišćenje svih srpskih zemalja od neprijatelja srpstva i pravoslavlja', kako je izjavila listu Srbija u septembru 1992.godine.
'Muslimani su genetski deformisani'
Etničko čišćenje koje je Plavšićeva propagirala tokom cijelog rata korijene nalazi u njenoj vlastitoj definiciji Muslimana kao 'genetski deformisanih ljudi'. U intervjuu novosadskom Svetu u septembru 1993.godine je izjavila:
'To je istina. To je genetski deformisani materijal koji je prigrlio Islam. I sada sa svakom nasljednom generacijom taj gen postaje koncentriran. Postaje sve gori i gori, jednostavno postaje izražajan i diktira njihov stil mišljenja i ponašanja, koji je ukorijenjen u njihovim genima'.
Svoja 'naučna otkrića' profesorica Plavšić je ilustrirala i primjerima, pa je tako za Ejupa Ganića, nekadašnjeg istaknutog političara u BiH jedne prilike rekla ' da u političkim krugovima nije srela toliko defomisanu osobu'.
Sarajevsko Oslobođenje je u maju 1994.godine prenijelo i njenu izjavu o degeneraciji srpskog naroda, kao posljedice 'miješanja krvi' odnosno brakova između Srba i Muslimana, što je prema njenim riječima dovelo do razmjene gena među dvije etničke grupe i degeneracije srpstva. Taj proces Plavšićeva je nazvala 'desrbizacija'.
Ali čim su se pojavili Srbi sa pedigreom poput nje, Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Nikole Koljevića, prema pisanju prof. Slobodana Inića u Helsinškoj povelji, Srbi su se regenerirali preko noći i postali nacionalno osvješteni. Prof. Plavšić i za to ima 'naučno' objašnjenje:
'Vjerovatno je genetski faktor uključen ovdje - tajna krvi, koju naš narod ima', kazala je u razgovoru za paljanske novine 'Ognjišta' u junu 1993.godine.
Po toj liniji, Srbi su nadmoćniji, prema njenom tumačenju, i imaju pravo da ugnjetavaju slabije, u ovom slučaju Muslimane. To je ona ispoljila i u svojim viđenjima raspodjele osvojene zemlje u BiH.
'Ne želim im ništa dobro. Ali zbog vlastitog mira, moram im dati nešto, mjesto gdje će organizovati svoje živote, tako da me stalno ne uznemiravaju. To je kako ja razumijem tih 30 posto', kazala je ona magazinu Svet.
Neka pogine 6 miliona Srba
Vizije gđe Plavšić protezale su se i na to kakve žrtve, doslovno, trebaju podnijeti i sami Srbi da bi pristojno živjeli. Tako je poznata njena izjava da ako od 12 miliona Srba pogine njih 6 miliona, barem će ostatak živjeti lijepo. Poručivala je i to da zna da će prije ili kasnije na Srbe biti bacane bombe, ali da Srbi neće reagovati jer su otporni na to i da im neće nauditi jer oni koji bombarduju ih ne poznaju . Oni se ne boje, tvrdila je Plavšićeva.
Ostaće upamćene i njene tvrdnje o superiornosti bosanskih Srba ne samo nad Muslimanima, nego i Srbima preko Drine, u Srbiji, koje je ona nazivala 'slabićima'.
'Srbi iz Bosne, posebno oni koji žive u pograničnim regijama, imaju razvijenu specijalnu sposobnost da osjete opasnost po naciju i da razviju mehanizme samozaštite. U mojoj porodici uvijek je govoreno da su Srbi iz Bosne bolji od onih iz Srbije. Kao biolog znam da je najbolja sposobnost da se prilgode i prežive kod onih vrsta koje žive odmah do drugih koji su im prijetnja. Tako da je odvojenost Srba od drugih nacija i prirodan i potreban fenomen', pojasnila je u beogradskoj Borbi u julu 1993.godine.
No, kako upozorava prof. Inić, sama ova izjava je kontradiktorna i nikad je nije objasnila. Ako su bosanski Srbi jaki živeći pored drugih nacija i ako razvijaju 'odbrambene mehanizme', zašto je onda potrebno da se odvajaju od tih drugih, i priključuju inferiornim Srbima u Srbiji, rizikujući da jednog dana i sami postanu takvi?
Zasigurno jedan od najoriginalnijih odgovora Plavšićevoj dao je čovjek koji se ne bez razloga smatra uzrokom svih zala nekadašnje Jugoslavije – Slobodan Milošević. On je jedne prilike tokom rata izjavio 'da je njoj mjesto na psihijatriji'.
Šta će Ukrajini donijeti upotreba ATACMS-a duboko u Rusiji: Meta postaju brojni ciljevi
