Tog kobnog 11. jula 1992. godine ranjeno je nekoliko civila nadomak raskrsnice na Pofalićima. Čim je čuo vapaje za pomoć Dževad je rekao "idemo".
Đilda je tada neustrašivo iskočio iz automobila kako bi pomogao ranjenoj ženi. Metak iz zasjede zauvijek je prekinuo njegov život.
"Đilda je poginuo u neposrednoj blizini Grbavice za koju je živio. Prvi je posthumno dobio priznanje Zlatni ljiljan. Bio je krupan čovjek, nije mogao ući na vrata. No, nikada nije dopustio maltretiranje nekoga ko je bio slabiji od ostalih. Vjerujte da se nikoga nije bojao, a trčao je svakome da pomogne. Bio je ljudina. Često je govorio da bi mu bilo žao da pogine od snajpera, jer je to za njega bilo podmuklo. I onda snajperski hitac prekine jedinu pravu vrijednost – život“, kazao je u jednom od intervjua za Klix.ba Halil Lilo Begić, Đildin brat.
Osim Dževada, Halil je u ratu izgubio i brata Izeta koji je poginuo na brdu Žuč u decembru 1992. godine. Pogođen je snajperom, kao i Đilda, gotovo u isto mjesto, skoro u isto vrijeme. Razlika je bila tek desetak minuta. Bila je subota, isti dan kada je otišao Đilda. Po njima dvojici ulica u sarajevskom naselju Koševsko Brdo nosi naziv - Braće Begić.
Također, prije dvije godine na Sarajevo Film Festivalu prikazan je film o legendarnom vođi.
Za kraj treba dodati da Udruženje navijača FK Željezničar svake godine organizuje turnir u znak sjećanja na Đildu, a porodica se zajedno sa navijačima svakog 11. jula okupi kod spomen-ploče.
