Na području Sarajeva je prije 2.000 godina bio rimski grad Aquae, imali su i centralno grijanje

Mesihović navodi kako Sarajevo ima dug kontinuitet naseobinskog načina života, a da najraniji do danas poznati tragovi se datiraju u rani neolitik tj. period od prije 7.000 godina kada je evidentno postojanje naselja na Butmiru po kojem je nazvana i cijela jedna kultura.

Najstarije doba

"Već u nemirnim epohama eneolitika i ranog brončanog doba, stanovništvo napušta naselja u dolinama rijeka i smješta se u naselja na brežuljcima i zaravnima koja se nazivaju gradine. Ovih gradinskih naselja koja postoje u dugim periodima brončanog i željeznog doba (od III. milenijuma prije nove ere pa do početka nove ere) do danas je evidentiran veliki broj", pojašnjava Mesihović

Neka od tih najstarijih naselja su: Gradac na Hodidjedu, Gradina Čavljak, Velika Gradina Faletići, Gradina Donje Biosko, Fortica, Obhođa, Gradac Bistrik, Gradina Mrkovići, Kokorevac Nahorevo, Gradac Nahorevo, Gradac Dvor, Rečica, Gradina Lokve, Grad Svrake, Gradina Blažuj, Rogoš, Gubavac kod Vrela Bosne, Mala Gradina Zenik, Velika Gradina Zenik, Gradina Hrasnica.

Kao posebno značajne, Mesihović izdvaja gradinska naselja Zlatište – Debelo Brdo – Soukbunar, koje je bilo lokalni, moguće i regionalni centar sa razvijenom trgovinom (pronađeni su nalazi i mikenske civilizacije) i metalurgijom, kao i Gradac (Ilinjača) u Gornje Kotorcu.

"Nažalost, sva ova gradinska naselja koja dokazuju snažnu naseobinsku kulturu na području današnjeg Sarajeva, su slabo ili nikako istražena i sigurno bi nova dubinska i sustavna istraživanja i iskopavanja doprinijela boljem poznavanju historije Sarajeva u metalno doba. Ovakvo značenje sarajevskog područja ne bi trebalo da čudi, jer je ono još od najranijih epoha komunikaciono čvorište, sa plodnom zemljom u polju, dobrim mogućnostima ispaše na okolnim planinama i padinama, blizine rudno-metalnih zona, i lokalnim resursima (npr. termalno – lječilišnih vrela)", konstatuje Mesihović.

Rimska vlast

Profesor Mesihović, kaže, kako je uspostava Rimske vlasti i dugi mir koji je uslijedio nakon završetka Velikog Iliriskog (Batonovog) ustanka doprinio da se na području Sarajeva razvije prva, prava urbana cjelina po uzusima klasične grčko– rimske, mediteranske civilizacije.

"Na prostoru današnjeg naselja Lužani i parkovno – hotelsko- lječilišnog kompleksa “banja Ilidže” razvilo se naselje koje je dobilo ime Aquae (na latinskom Toplice, Banje), koje će nakon završetka procesa romanizacije lokalne ilirske populacije (vjerojatno Desitijata) postati i urbano i upravno središte autonomne municipalne jedinice koja je pokrila cjelokupno sarajevsko područje. Krajem III. st. ova jedinica je nosila oficijelni naziv RES PVBLICA AQ(ua?e), odnosno Akvesijenska respublika, pojašnjava Mesihović.

On ističe kako je jedinica je sami urbani i upravni centar je bio u pravom smislu gradsko naselje, sa zidinama, planiranom gradnjom, ulicama koje se sijeku po pravom uglu, gradskim vilama, hospiticijima (neka vrsta hotela), gradskim trgom (forumom), vodovodom, kućama koje se griju na centralno grijanje (hipokaust), počasnim natpisima, kolonadama stubova. Pored ovog centra, Akvesijanska respublika je imala i svoja satelitska i prigradska naselja širom sarajevskog područja.

"Posebno su značajni nalazi zgrada, privrednih pogona i pokretnog materijala (npr. podni mozaik) sa naselja koje se prostiralo na današnjem Marin-dvoru, Kovačićima, donjeg toka Koševskog potoka, otprilike od Željezničke stanice pa do nekadašnje zgrade direkcije Šipada", kaže Mesihović.

Na samom Debelom brdu se nalazila utvrda i refugij (sklonište) koja je postojala sve do avarsko-slavenske najezde. Pored ovog naselja, otkrivena su i druga akvesijenska naselja i seoske vile na sarajevskog području, kao npr. u Krivoglavcima, Marije, Kamenjača kod Vogošće, Svrake kod Vogošće, Gornja Jošanica Hrasnici, Naklo kod Vojkovića, Mekote, Dvor u Novom Gradu, Rajlovac, Osijek kod Ilidže, Zeniku, Blažuju, Pazariću, Trojanu kod Pazarića, Gradac kod Hadžića, Tekije kod Ilijaša, Stupu, Švrakinom selu, Faletićima, možda i Baščaršiji, Trnovu.

Kako se živjelo

"Akvesijanci su imali visoki standard življenja, npr. u vili pronađenoj u Krivoglavcima su evidentirani tragovi centralnog grijanja. Akvesijanska respublika je imala i svoje upravne institucije, kao što su dekurioni, kvinkenalisi, edili, i patrona (zastupnika interesa) u Rimu koji je dolazio iz senatorske familije Katija, kao i javne svećenik", kaže Mesihović.

Stanovnici su poštovali kultove neke lokalne boginje – nimfe vrela, zatim Apolona (nađena dva posvetna natpisa) i Jupitera, a stanovnici su sudeći po imenima sa do sada sačuvanih spomenika velikom većinom bili romanizirani Iliri (Desitijati?), sa nešto manje doseljenika iz svih dijelova Carstva.

"Pravno – politička romanizacija je ponajviše napredovala u II. st. n. e. za vrijeme careva Trajana, Hadrijana, Antonina Pija, Marka Aurelija i na kraju Karakale (završava sa njegovim ediktom iz 212. god. n. e.), radi čega veći dio stanovnika nosi gentilna imena Ulpija, Elija i Aurelija", objašnjava Mesihović.

Kroz Sarajevsko područje su prolazile građene ceste (viae munitae) koje su povezivale jadransko primorje sa Panonijom i središnjim i istočnim Balkanom, a Akvesijansko doba završilo je sa vjerovatnim gotskim razaranjima krajem IV. st. n. e.

Nakon Rima

U vrijeme Seobe naroda, stanovnici se povlače ponovo u zaštićenija brdska područja. U to vrijeme ponovo dobija na važnosti naselje na Kotorcu, koje se kod Konstantina Porfirogenita spominje kao Katera kao i Debelo brdo iznad Skenderije.

"Nakon avarsko – slavenske najezde, u ranom srednjem vijeku dolazi do stapanja starosjedilačkog romaniziranog stanovništva i doseljenih Avara i Slavena", objašnjava društvena kretanja Mesihović

Srednji vijek

Mesihović dalje govori da se i u srednjem vijeku, u okvirima župe Vrhbosne, nastavio kontinuitet kulture naseobinskog načina življenja na sarajevskom području, istina na nižem civilizacijskom nivou i sa lošijim općim standardom življenja u odnosu na rimski period.

"Zanimljivo je da su u nekim objektima u Aquae ljudi živjeli i u IX. st. O tom kontinuitetu svjedoći i velika nekropola Varošište – Mihaljevići kod Rajlovca. Postoje i nadalje mnoga naselja kao što su Hodidid, Tornik, Brodac, Pohvalići, Bilave, Varoš, Stara Varoš, možda i samo naselje pod imenom Vrhbosna. Lužani, Blažuj", kazao je Mesihović.

Zanimljivo je da je akvesijensko građevinsko i spomeničko nasljeđe korišteno kao sekundarni, pa i tercijarni građevinski materijal za gradnje u srednjem vijeku i ranoosmanskom dobu.

"Tako su u ruševinama Kemaludinove džamije (koja se nalazila kod današnje Vječne Vatre) nađeni akvesijenski natpisi i drugi spomenici, koji su prvo u srednjem vijeku bili ugrađeni u crkvu apostola Petra, a onda iz nje prebačeni u Kemaludinovu džamiju", ispričao je Mesihović

Zaključuje da moderno i postmoderno Sarajevo nije nastalo ex nihilo, nego je rezultat dugovječnog, čak višemilenijumskog, sjedilačkog, naseobinskog i urbanog načina života.