Nakon 30 godina: Jesu li ruševine u Mostaru zalog politike za homogenizaciju naroda?
Stravični prizori događaja su izazvali lavinu komentara među građanima Mostara i šireg regiona te su, uz saučešće i zabrinutost, mostarske ruševine okarakterisali kao politički zalog za homogenizaciju naroda uz svakodnevno podsjećanje na ratne rane, po kojima je ovaj grad, između ostalog, i turistima još najpoznatiji.
Do sada su gradske vlasti ovaj problem pravdale nepostojanjem Gradskog vijeća i odgovornost prebacivale na više nivoe vlasti, a novo Gradsko vijeće Grada Mostara, koje je nakon osam godina profunkcionisalo prije više od jedne godine, još nije našlo za shodno da održi sjednicu o temi ovog gorućeg problema.
Građani s kojima smo razgovarali kažu kako je krajnje vrijeme da se ovom problemu ozbiljno pristupi i da gradske vlasti nađu rješenje, jer ljudski život nema cijenu i tragična smrt mladića koji je poginuo u ruševinama se ne može opravdati ni nadoknaditi.
Poznati mostarski aktivista Marin Bago, koji je član mreže Naše društvo i predsjednik Udruženja za zaštitu potrošača Fortuna, smatra kako je vladajućim strukturama u interesu Mostar držati u statusu porušenog grada s vidnim ožiljcima rata te spriječiti povezivanje ljudi i njegov razvoj.
"Poslije 30 godina meni zaista ništa drugo ne pada napamet. U ovoj 2022. godini će proći tačno 30 godina kako je centar Mostara zapaljen i srušen, jer to se desilo odmah u prvim danima rata i malo je nevjerovatno da još nemamo centar grada. Nije to imovinsko, ni pravno pitanje, koliko je političko, jer je tri decenije dovoljno da se nešto napravi. Činjenica je da 30 godina vladajuće strake zajednički dijele novac i donose sve moguće odluke, a da centar grada nije prvo u planu, zaista izaziva sumnju da je to namjerno, da je to političko sprečavanje komunikacije, poslovanja, gospodarskog, društvenog, kulturnog i bilo kojeg života u Mostaru", kaže Bago za Klix.ba.
Da je bilo političke volje, kako ističe, Mostar bi davno imao uređen centar grada i ne bi građani bili primorani da se 30 godina sastaju po tržnim centrima i noćnim klubovima, jer nemaju drugi prirodan način.
"Centar grada je izgubio svoju funkciju mjesta gdje se ljudi sastaju i druže, planiraju i zajednički odlučuju o svojoj budućnosti. To Mostar nema i to je isključivo političko pitanje. Naravno da tu ima i određenih zakona koji to usporavaju, ali niko ne može imati izgovor za ove ruševine, koje ljudi gledaju 30 godina", ustvrdio je Bago. Podsjeća da su osobe rođene prije 30 godina u Mostaru čitav život provele okružene ruševinama, za što ne može postojati nikakvo opravdanje ni izgovor.
"Prema našim zakonima, Grad Mostar ima pravo rušiti ako neki objekat ugrožava sigurnost, a s obzirom na to da je stanje kakvo jeste, Grad je to trebao i mogao uraditi davno", ustvrdio je naš sagovornik.
Podsjeća da u Titovoj ulici ima dosta objekta koji se mogu srušiti na cestu, kao i u centru grada, i da sigurnost treba biti na prvom mjestu te da Grad ima pravo i obavezu intervenisati kako bi se izbjegle neželjene posljedice.
S druge strane, kako napominje, vlasnici svih objekata su poznati i oni su odgovorni, ali se odgovornosti ne mogu amnestirati ni Grad Mostar ni Vlada HNK, koji imaju mehanizme kojima vlasnike mogu natjerati da riješe ruševine ili sami urade to na njihov račun. Ali 30 godina ništa ne raditi je, kako ističe, nedopustivo.
"Izgleda da nismo naučili još ništa, jučer je jedan čovjek poginuo, nedavno je sa zgrade Name pao kamen i povrijedio čovjeka, dakle te ruševine sigurno predstavljaju opasnost, a najčudnije je to zbog čega moramo te ruševine uopće gledati svih godina. One su u centru grada, imaju svoju vrijednost i imat će sigurno u budućnosti važnu funkciju u razvoju gradske jezgre. Moramo pored svega pozitivno razmišljati u smjeru ako smo već čekali na centar 30 godina, da ga učinimo sada lijepim i novim simbolom Mostara, jer možemo ispričati lijepu priču, ali za to su potrebne politička volja, ljubav prema gradu i navika na gradski život, a bojim se da smo sve to malo izgubili i zaboravili, ali drugog rješenja nema", zaključio je Bago.
