Nedim Salaharević: Miroslav Kraljević je bio ratni gospodar života i smrti u Vlasenici
Tužilac Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH podigao je optužnicu protiv Mane Đurića, Radenka Stanića, Miroslava Kraljevića zvanog Mićo i Gorana Garića, po kojoj se terete da su za vrijeme rata u BiH, tokom 1992. i 1993. godine, na području Vlasenice i okoline počinili progon bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi.
Nedim Salaharević kao živi svjedok ratnih strahota za Klix.ba kaže da nijedna optužnica, ali ni presuda, ni na sekundu ne mogu vratiti njihove najmilije, ali svakako mogu biti potvrda da su Bošnjaci Vlasenice stradali.
Odmotavanje klupka najmonstruoznijih zločina
"Dovoljno mi je da pomislim da i oni sada sigurno imaju makar malo onog straha koji smo mi svaki dan proživljavali od 21. aprila do 13. septembra 1992. Tada smo svaki trenutak čekali da nam razvale vrata i odvedu nas u smrt. Meni je satisfakcija što će i oni sada kao kukavice sigurno imati i veći strah nego mi koji smo bili potpuno nevini, nedužni, časni i pošteni ljudi. Mislim da će od ove optužnice krenuti odmotavanje klupka najmonstruoznijih zločina koji su počinjeni u Vlasenici te da će ona potvrditi mnogo tajni oko mučkog stradanja vlaseničkih Bošnjaka. Iako to sud u Hagu nije potvrdio, uvijek govorim da je u Vlasenici počinjen genocid i mi smo ga preživjeli", kazao je Nedim.
Inače, jedinice Novosadskog korpusa JNA, potpomognute domaćim paravojnim srpskim jedinicama, okupirale su Vlasenicu 21. aprila 1992. godine i tada su za bošnjačko stanovništvo u ovom gradiću nastupili krvavi dani.
U posljednjoj optužnici Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH nalazi se i aktuelni načelnik Vlasenice Miroslav Kraljević zvani Mićo za kojeg Nedim kaže da je u ratnom periodu u ovom mjestu bio gospodar života i smrti.
Strah i trepet u to vrijeme vlaseničkim Bošnjacima sijali su i pripadnici odreda "Mićini specijalci", a kojeg je, prema Nedimovim riječima, formirao upravo Kraljević kao komandant interventnog voda VRS.
Naš sagovornik nastavlja da se u tom odredu nalazilo 15-20 mladića srpske nacionalnosti te jedan dobrovoljac kojeg je u Vlasenicu iz Mladenovca doveo Kraljević.
"Koliko se sjećam, među bošnjačkim stanovništvom na samu pomen tog odreda znalo se šta će se desiti. Odnosno, odvest će te u logor ili negdje na egzekuciju, u vlaseničkim brdima ili kod kuće. Nisu birali ni vrijeme, ni mjesto za to, a imali su jedan kombi kojim su kupili ljude. Neposredno nakon osnivanja, Mićo im je naredio da na kućama pišu parole, pa je tako u našoj ulici pisalo: 'Smrt muslimanima' i 'Smrt zelenim beretkama'. I danas kada odete u Vlasenicu na nekim kućama ćete vidjeti tragove tih natpisa", kaže Nedim.
Četveročlana porodica Salaharević Vlasenicu je pokušala napustiti 13. maja 1992. godine kada su se zaputili na autobusku stanicu gdje su se nalazili autobusi za deportaciju Bošnjaka prema Kladnju.
Na stanici su ih, prisjeća se Nedim, dočekali upravo "Mićini specijalci", a dobrovoljac koji se nalazio u ovoj grupi, po naredbi Kraljevića, njegovom bratu Edinu, poznatom jugoslovenskom košarkašu s briljantnom karijerom, nije dozvolio ulazak u autobus.
Sistematska silovanja djevojčica i žena
Edina, koji je u to vrijeme imao 19 godina, nisu željeli ostaviti samog u Vlasenici te se cijela porodica vratila u porodičnu kuću, nakon čega su preživjeli pakao zajedno s ostalim Bošnjacima koji nisu uspjeli napustiti ovaj gradić.
Salaharevići su u porodičnoj kući proveli idućih šest mjeseci, svaki dan iščekujući kada će se na njihovim vratima pojaviti agresori koji će ih odvesti na neku od njima zacrtanih lokacija.
"U kući do moje Mićin odred je vršio sistematska silovanja od djevojčica koje su imale deset, do žena od 40-50 godina. I on je tu dolazio, a ja sam ga viđao nekoliko puta. Sjećam se i da nam se žena koja je bila vlasnica kuće žalila da mora kuhati za njih. Prije svakog tog čina morala je napraviti obilnu večeru, spominjući da bi Kraljević najavio svoj dolazak. Moram reći da su pored 'Mićinih specijalaca' tu bili i pripadnici policije koji su vršili etničko čišćenje stanovništva. Ali, Kraljević se uvijek navodio kao narednik. Ona naredbu koju on izda, nije se smjela odbiti. On je bio taj koji se pitao za sve i koji je određivao sve", ističe Nedim.
Dolazak vojnog kamiona i zvuci rafala
Dolazak vojnog kamiona u mahalu u kojoj su živjeli Salaharevići, 13. septembra 1992. godine, nažalost, najavljivao je najcrnji scenarij.
"Uspjeli smo se sakriti u susjednu avliju u kojoj je bila živa ograda, međutim, kada su došli do naše kuće Predrag Bastah (osuđeni ratni zločinac, op.a.) je izašao i ispalivši rafal rekao da neće nijedan Salaharević ostati živ. Mi smo imali mogućnost da pobjegnemo u šumu da nas ubiju ili da idemo prečicom do smrti u logor Sušica", kaže Nedim.
U nadi da će možda ipak preživjeti, članovi ove porodice krenuli su put zloglasnog logora Sušica.
Pred kapijom logora, navodi naš sagovornik, dočekao ih je veliki broj Bošnjaka. Opisuje i da su muškarci odvođeni na jednu stranu, odnosno u logor, a žene i djeca na drugu.
"Mi smo bili skupa pred logorom. Odmah su odvojili mog oca i brata, a majku i mene su poslali da idemo u autobus koji je bio preko puta logora. Na putu prema vozilu, Bastah se vratio i otrgao mene od majke te me poveo prema logoru. Sreća u nesreći je bila što je jedan nepoznati muškarac, pretpostavljam dobrovoljac, došao i stao ispred Bastaha. Mislim i da su bili u sukobu, jer ga je pitao za neko ukradeno zlato. Također, pitao ga je i šta će sa mnom u logoru, rekavši mu da me pusti. Ja sam potom krenuo prema autobusu gdje sam se sakrio i tako sam preživio", priča Nedim.
Nedimov otac i brat su ostali u logiru Sušica, dok je on skupa s majkom Hatidžom uspio krenuti put Tuzle gdje i danas žive. Posmrtne ostatke brata Edina pronašao je u nekoliko masovnih grobnica na području Vlasenice.
"Njihova monstruoznost je bila bezgranična, jer su tijela vlaseničkih Bošnjaka rasipali po više grobnica. Ružno je reći, ali na kraju , sretna je ona porodica koja pronađe 60 posto tijela svog najmilijeg. To sve govori kakav je zločin počinjen u Vlasenici. Govorim da je to genocid jer se išlo na uništenje vlaseničkih Bošnjaka, a ne jedne ili dvije mahale", dodaje Nedim koji je sahranio svog brata.
Dvije decenije nakon agresije na BiH, Nedim je uspio pronaći samo jednu očevu kost.
"Od preživjelih žrtava često čujemo da očekuju da pronađu makar jednu kost. Identificirana je jedna kost moga oca, ali kada se sjetim njegovog lika ne mogu se pomiriti s tim što smo dosad pronašli", navodi on, izrazivši nadu da će uspjeti kompletirati posmrtne ostatke svoga oca, kako bi i on konačno pronašao vječni smiraj.
Susret s zločincem
Za zločine počinjene na području Vlasenice Bastah je pred Sudom BiH osuđen na 22 godine zatvora, a Nedim je protiv njega svjedočio u ovom predmetu.
"To je bio jako bolan proces. Posebno teško mi je bilo kad sam ispred sebe vidio monstruma koji je htio oduzeti život i meni kao 13-godišnjaku, samo jer se zovem Nedim i jer sam Bošnjak. On na svojoj glavi nije imao nijedne sijede dlake, a ja sam tada s 28 godina u sudnicu došao sijed. Njegov fizički izgled je pokazivao da se ne kaje, bio je potpuno isti s crvenilom u licu kao kada me odvojio od majke", kaže Nedim.
On već dvije decenije s majkom živi u Tuzli, a svaki odlazak u rodnu Vlasenicu mu izuzetno teško pada iz nekoliko razloga.
"Svaki put kada se vratim u Tuzlu ja odbolujem, jer u Vlasenici sretnem Kraljevića i njegove specijalce, ali i druge pripadnike formacija koji su vršili etnička čišćenja. Pripadnici Mićinog specijalnog odreda danas su na slobodi i ugledni su građani, a na sve to je on je načelnik i predstavlja najuglednijeg građanina. Ugled je upravo sticao na zločinima nad Bošnjacima, logoru Sušica i masovnim grobnicama", dodaje Nedim.
Na kraju poručuje da preživjeli vlasenički Bošnjaci moraju svjedočiti kako bi sva istina izašla na vidjelo.
"Apelujem da svjedoče u medijima i na sudovima jer to je neka minimalna satisfakcija u stradanju naših najmilijih", poručuje Nedim na kraju.
