I kao da to nije dovoljno, život im otežavaju i njihovi sugrađani nepropisnim parkiranjem vozila na trotoare, rampe i parking mjesta predviđena za osobe s invaliditetom, te im ovako nesavjesnim ponašanjem još više otežavaju slobodu kretanja, ali ugrožavaju i sam život. S kojim problemima se svakodnevno susreću osobe s invaliditetom možda najbolje ilustruju fotografije nastale u okviru kampanje banjalučkog Udruženja omladine sa invaliditetom Infopart “Ne staj mi na put”, koje su sinoć predstavljene javnosti.
"Kampanje poput ove naše ustvari i trebaju podići svijest građana o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom zbog nepropisnog parkiranja na javnim površinama, ali i da osobe s invaliditetom učine vidljivijim za okolinu i na mjestima na kojima se kreću ili događajima koje posjećuju svi drugi", kaže za Klix.ba Vera Bošković iz Infoparta koja je slijepa od rođenja.
Kaže da iako je Banja Luka solidno arhitektonski prilagođen grad za sobe sa invaliditetom, za slijepe ljude je znatno otežano kretanje, jer praktično i nema zvučne signalizacije i taktilnih traka koje bi podržale samostalno kretanje ljudi s oštećenjem vida.
"Još uvijek su evidentni brojni problemi pristupa institucijama i ustanovama, a informaciona nepristupačnost, koja se ogleda u vidu nepostojanja zvučnih, taktilnih ili drugih obilježja u gradu, ili nedovoljno razvijenih sistema u javnoj upravi, znatno otežava ostvarivanje prava osobama sa invaliditetom", pojašnjava Bošković.
Također navodi da je još uvijek malo ljudi koji imaju razvijenu svijest o potrebama osoba s invaliditetom, ali i njihovim realnim sposobnostima. Pa iako zakonska regulativa stvari rješava na sasvim prihvatljiv način u obrazovanju je u velikoj mjeri još uvijek problematičan kadar kada je u pitanju inkluzivni pristup, a nedovoljno je i podrške stručnjaka iz oblasti defektologije.
"Asistenti u nastavi gotovo da ne postoje, sem za djecu u autističnom spektru, a bez njihovog prisustva u obrazovnom sistemu učenici s invaliditetom jednostavno nemaju mogućnost da od škole dobiju maksimum", naglašava Bošković.
Kada je pak riječ o zapošljavanju sporna je neinformisanost poslodavaca o sposobnostima i vještinama koje osobe s invaliditetom posjeduju. Poslodavci, ističe Bošković, često misle da osobe s invaliditetom zahtjevaju veliki angažman drugih radnika, te velika ulaganja u pristupačnost radnog mjesta, a nisu svjesni da je to ponekad samo jedan softver za računar, nabavka skenera, nabavka malo nižeg stola i pravljenje rampe kojom će se prevazići stepenice.
Također, mnoge osobe s invaliditetom obrazuju se neraznovrsno, te se tako događa da ni njihova ponuda na tržištu rada ne odgovara potrebama poslodavaca. Često je to uzrokovano lošim karijernim savjetovanjem, kojem se u školstvu ne posvećuje dovoljno pažnje, ne vodi se računa o specifičnostima učenika s invaliditetom, a često ne postoji ni pristupačnost željenih obrazovnih ustanova. Sve ove poteškoće koje prate mlade ljude dovedu ih do potpune okrenutosti rješavanju sopstvenih problema, jer im ne ostaje ni energije, ni vremena da se posvete unapređenju svog položaja.
