Cilj svake političke stranke trebao bi biti stvaranje društva u kojem postoji socijalna pravda, međutim, taj zadatak pao je u potpunosti na "nejaka" pleća lijevih političkih partija u našoj zemlji, koje, ne samo da u tome nisu uspjele, nego su i pokleknule pred agresivnošću desnih političkih stranaka i njihovim najjačim oružjem - nacionalizmom.
Znači li ovo da više nema ljevice koja je sposobna stvarati uslove za izgradnju dobrog društva ili da u postdejtonskoj BiH ne postoji jasna razlika između politika i da je potpuno nevažno koja je stranka na vlasti jer se nijedno esencijalno pitanje ne može odvojiti od nacionalnog.
Osipanje kadrovske baze
Fragmentiranje stranke problem je s kojim se Socijaldemokratska partija (SDP) BiH, kao najveća ljevičarska stranka u našoj zemlji, suočava protekle dvije decenije, a za rezultat ima osipanje kadrovske baze, glasačkog tijela i devalvaciju ideje ljevice i građanskog društva u BiH.
U vrijeme dok je ovom strankom suvereno vladao Zlatko Lagumdžija, SDP je iznjedrio dvije nove stranke. Socijaldemokratsku uniju (SDU) rahmetli Nijaza Durakovića i Demokratsku frontu (DF) Željka Komšića.
Paradoksalno, te dvije nove stranke koje su se u svojim programima deklarisale kao ljevičarske, ili u slučaju DF-a lijevog centra, uopće nisu dale značajniji doprinos jačanju socijaldemokratije, niti afirmaciji građanske političke opcije. Naprotiv, jedine koji su profitirale bile su upravo nacionalne stranke.
Slabi izborni rezultati stranke doveli su do toga da danas SDU postoji gotovo samo formalno, a tačku na ovu priču definitivno je stavio DF Komšićevim ulaskom u vlast s SDA, a na državnom nivou i sa HDZ-om i SNSD-om.
Komšića je ovaj potez koštao raspada općinskih odbora i odlaska uglednih članova, a gubitak ugleda stranke najbolje se ogleda u nazivu "zelena ljevica", koji je ova stranka dobila u dijelu javnosti.
Nemaju stvarne kapacitete
Manje stranke koje su proizašle iz SDP-a, poput Pokreta socijalne pravde i demokratije (SPD) Ive Komšića ili tuzlanskih Socijaldemokrata (SD) s Enverom Bijedićem i Edinom Delićem na čelu nemaju stvarne kapacitete kojima bi mogle postati ozbiljna lijeva politička opcija u BiH.
Zaključak je da se lijeva politička ideja, kao osnova reafirmacije i rekonstrukcije građanske države, u BiH nalazi na koljenima. U Federaciji BiH ona još uvijek nekako opstaje, međutim, u manjem bh. entitetu, kao doduše i na područjima FBiH gdje većinom žive Hrvati, lijeve političke opcije sasvim su minimizirane.
Viši asistent na sarajevskom Fakultetu političkih nauka (FPN) Jasmin Hasanović smatra da, umjesto što se bavimo pitanjima da li ljevica u BiH postoji ili ne, trebamo raditi na mobilizaciji brojnih raspršenih političkih borbi i njihovom političkom organiziranju.
Kako je u razgovoru za Klix.ba naveo Hasanović, postoje dva problema.
"Prvi je problem u kojem je ljevica postala "plutajući označitelj", pojam ispražnjen od značenja, te se njime nastoje obuhvatiti različiti fenomeni koji s njom nemaju gotovo nikakve veze, već prije predstavljaju suprotnost etno-nacionalnom. Također, ljevica je postala reducirana isključivo na socijaldemokratiju koja je u evropskom, pa i svjetskom kontekstu, propao koncept koji ne mobilizira i ne nudi rješenje krize za koju je i sama odgovorna. Očito, kod nas i dalje postoji 'mit o socijaldemokratiji' koji je vezan za neke imaginarne vrijednosti o kojima niko i ne zna šta bi one mogle biti, ali se njima služi kada se hoće predstaviti nešto pozitivno, nedostižno i utopijsko, čemu treba težiti. Dokaz tome je otrcana, bezsadržajna i ispražnjena floskula o 'vraćanju izvornim vrijednostima socijaldemokratije'", navodi Hasanović.
Kako je rekao, ovaj ispražnjeni označitelj socijaldemokratije je opasan, jer on bez mijenjanja društvenih i ekonomskih odnosa, što bi trebao biti zadatak lijeve politike, veoma lako može zauzeti desnu poziciju.
Ideološka pozicija
"Uzmimo samo primjer Saveza nezavisnih socijaldemokrata ili pokušaja afirmacije tzv. 'Socijaldemokratskog pokreta'. Pa na koncu i samog SDP-a koji usljed teške finansijske situacije u kojoj se nalazi nije sposoban artikulirati svoju ideološku poziciju, već svojim vegetiranjem unutar političkog poretka pravi kadrosvke i ideološke kompromise koji ga svjetonazorski otupljuju i udaljavaju od onoga što mnogi ljudi i danas, nekritički, vežu za ovu partiju i vjeruju da je moguća njena unutrašnja reforma. A i da nije u finansijskoj krizi, pitanje je koliko bi to bilo moguće, s obzirom na njegovu deintelektualizaciju koja mu onemogućava da potiče mobilizaciju širih društvenih slojeva", ističe Hasanović.
Hasanović dalje navodi da je eksploatacija postala osnova egzistencije, a ona je omogućena privatizacijskim pljačkama 90-ih godina, otimanjem društvene imovine od radnog naroda.
"U tim procesima je učestvovala i socijaldemokratija koja je od 90-ih u institucionaliziranoj formi postala sluškinja postjugoslavesnkog režima. Ona, iako načelno nudi drugačiji koncept, njeno političko postojanje koje se zasniva na 'biti suprotan od nacionalnog' valjano je samo u okvirima postojećeg, kao vječne opozicije. Ma koliko stvarali suverenističke mitove o sebi samima, potrebno je širiti političke horizonte djelovanja i vidjeti na koji će način afirmacija novih, progresivno lijevih političkih opcija, prije svega u regiji, doprinijeti sveopćoj stabilnosti, demontaži straha i nacionalizma. Uzmimo primjer Radničke fronte iz Hrvatske, uzmite samo njihove stavove o Bosni i Hercegovini i uporedite ih sa stavovima predsjednika Milanovića", naglašava Hasanović.
"Unutrašnje nesuglasice"
Značajan pad SDP-a u Hrvatskoj i dobar uspon zeleno-lijeve koalicije, unatoč nekim unutrašnjim nesuglasicama, pokazuju da socijaldemokratija i njeni baštinici moraju politički odumrijeti kako bi ljevica mogla iznova zaživjeti.
Istakao je da su zbog napuštanja svog ideološkog središta, nominalne stranke ljevice dale sebi za pravo da se za glasove šeću po tuđem terenu, onom konzervativnom i nacionalističkom.
"Sve to dovelo je do nepovjerenja u ljevicu, u prvom redu u SDP, i 'bježanje' glasova ka novim opcijama, poput koalicije ljevičarskih i ekoloških/zelenih stranaka koje su se manje ili više uspješno vratile na ono političko polje koje je SDP simbolički zauzeo, ali praktično napustio. Drugim riječima, slabljenjem SDP-a i drugih stranaka nominalne ljevice otvara se prazan ideološki prostor koji mora biti ispunjen lijevim idejama koje odgovaraju našem lokaliziranom kontekstu, kao i globalnom kontekstu materijalnih i ekonomskih okolnosti. To znači da će se bosanskohercegovačka ljevica morati pojaviti i organizirati odozdo prema gore, ne unutar takvih postojećih političkih opcija, već homogenizacjom i jačanjem brojnih društvenih i političkih borbi koje se trenutno odvijaju, od radničkih, preko feminističkih, rodnih, LGBTQ, do studentskih, obrazovnih i ekoloških", zaključuje Hasanović.
