Oni su nazvani tako po sporazumu iz Daytona iz 1995. godine koji je okončao najkrvaviji rat u Evropi od Drugog svjetskog rata. Sporazum je zaustavio ubijanja, ali je uspostavio nefunkcionalni, višeslojni politički sistem od koga najviše koristi imaju Dejtonci i njihovi podanici. Čovjek bi se mogao zapitati zašto tako maloj zemlji treba 14 ministara obrazovanja, Dejtonci će odgovoriti jednoglasno: "Naravno da treba!" Neko bi se mogao zapitati zašto je nacionalna anrikorupcijska agencija potpuna smijurija i bilo bi mu rečeno: "Evropska unija insistira na tome, ali zašto bismo mi nadzirali vlastite bezobraznike?"
Dejtonci nastupaju u različitim dresovima: bošnjačkim, srpskim i hrvatskim. Oni se ne slažu oko brojnih stvari i oživljavaju gorka sjećanja na rat u kome je ubijeno skoro 100.000 ljudi. Oni se, međutim, slažu oko vlastite samoodrživosti. Oni se slažu da bi istraga nestanka stotina miliona dolara bila luckasta. Slažu se oko potrebe da se političke stranke sačinjavaju po etnički linijama. Slažu se oko efikasnosti njihove predizborne nacionalističke retorije. I tako se propali sistem održava, piše Cohen.
U prijestolnici Daytonlanda, u aveniji poznatoj tokom rata kao "aleja snajpera", Sjedinjene Države izgradile su golemu zgradu ambasade koja podsjeća na strogo čuvani zatvor i čija poruka prolaznicima izgleda da glasi: "Amerika je pod opsadom".
Jednog dana 2011. godine radikalni islamista je otvorio vatru na ambasadu. On je neumorno pucao četrdesetak minuta prije nego što su ga zaustavile snage sigurnosti. Donošenje odluka u zemlji entiteta - suštinskog termina koji odražava neslaganja u suprotstavljenim dijelovima zemlje - je teško.
Unutar ambasade, američki diplomati postali su sve nezadovoljniji. Nije bilo planirano da Dayton ostane zapisan u kamenu. On je zamrznuo situaciju u najtežem trenutku za međunacionalne odnose. On je odražavao stvarnost iz 1995. godine, ali nije bio dugoročna osnova za upravljanje zemljom. Dayton je, zapravo, blokirao zemlju. On je, ipak, održao mir, piše Cohen.
Bosanci - suočeni s visokom nezaposlenošću, divljajućom korupcijom, neefikasnim pravosuđem i potrebom da se pridruže sektaškim političkim strankama kako bi dobili posao u državnim firmama na koje otpada 60 posto ekonomije zemlje - glasali su pripremajući se za odlazak. Oni su otišli u Düsseldorf, Detroit ili u Saint Louis, gdje bi se mogli deklarisati kao "Bosanci" a ne kao pripadnici određene etničke grupe. Niko više pouzdano ne zna koliko je ljudi ostalo u zemlji. Planiran je popis stanovništva. Nejasno je kada će do njega doći. Brojke su politički dinamit u zemlji u kojoj Dejtonci zavise od svojih nacionalnih većina koje dominiraju nd manjinama, navodi Cohen.
Sjenke rata još su prisutne. Neidentifokovani posmrtni ostaci rasuti su širom dolina ove zemlje. Srbi su masakrirali desetine hiljada bosanskih muslimana u prvih šest mjeseci 1992. godine i još 8.000 u Srebrenici u 1995. Svake sedmice kamioni s kovčezima ubijenih prolazili su pored zgrade Predsjedništva. Samo u ovom mjesecu, 409 novoidentifikovane žrtve ukopane su u blizini Srebrenice, 18 godina nakon ubistava.
Užasni zločini desili su se u BiH ne samo povezani s jednom stranom, ali ih je u velikoj većini počinila jedna strana, Srbi.
Ipak, u srpskom entitetu, negiranje postoji. On je finansirao napore da se negira srebrenički masakr. On je učinio besmislene napore na uvođenju novih identifikacijskih brojeva koji bi razlikovali srpske bebe od ostalih - a hiljade ljudi izašlo je na ulice kako bi protestovali protiv toga.
Oni sanjaju o državnosti, ujedinjenju sa Srbijom, ne primjećujući da u Srbiji vodeći političari govore o klečanju na koljenima pred sramotom u Srebrenici, ne primjećujući da je Srbija postigla sporazum s Kosovom, ne razumjevajući okretanje Srbije Evripskoj uniji i udaljavanje od saveznika u BiH.
Mladi ljudi sve su nestrpljiviji. Oni žele biti Bosanci - ne samo Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. Oni žele biti građani umjesto da budu etnički pijuni u labirintu blokiranom Daytonom.
U Srebrenici je pokrenuta je kampanja registracije Bošnjaka protjeranih iz svojih domova kako bi mogli glasati. Oni su to i učinili - i Ćamil Duraković je sada mladi gradonačelnik Srebrenice koji sarađuje sa svojim srpdkim zamjenikom. Zašto stati tu? Najbolji odgovor Dejtoncima je ukidanje sektaških podjela na kojim oni opstaju. Kampanja je sada proširena na sve Bošnjake koji su pobjegli iz srpskog entiteta da se registruju i da na taj način promijene politiku skovanu u ratu.
Najbolji odgovor Dejtoncima je prekinuti nacionalne podjele na kojima oni opstaju. U Bosni i Hercegovini, došlo je vrijeme da se krene iza Daytona - ne mira koji je donio (velikog ostvarenja Richarda Holbrookea) - nego podjela i negiranja koje je proizveo, piše u New York Timesu Robrt Cohen.
