Njemačka kao iseljenički san: Kako i koliko gubimo populaciju
BiH se demografski nikada nije oporavila od početka 1990-ih i rata koji je iz naše države prisilno raselio približno oko 2,2 miliona ljudi. Naša država je prema popisu iz 1991. godine imala oko 4,3 miliona ljudi, a agresija je učinila svoje te je BiH u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća populacijski devastirana. Nakon rata u BiH se vratio dio stanovništva, ali postratni period oličen u teškoj i često mučnoj društveno-političkoj zbilji i dalje je generirao proces iseljavanja.
Odljev mozgova
Najveći problem koji država osjeti je gubitak visokoobrazovane populacije, a procjene su da je tokom 1990-ih BiH napustilo nekoliko stotina hiljada ljudi koji su mogli i trebali biti nosioci razvoja države.
Popis iz 2013. godine otkrio je da BiH ima oko 3,5 miliona stanovnika, iako je realno stanje da je taj broj manji. Danas, iako nema novog popisa, procjenjuje se da je u našoj zemlji manje od tri miliona stanovnika. Zvanične i precizne statistike o broju ljudi koji su u zadnjoj deceniji napustili BiH nema. Određene podatke objavljuju pojedine nevladine organizacije pa se tako licitira različitim brojevima. Oni najdrastičniji kažu da je BiH u posljednje dvije godine napustilo oko 150.000 ljudi. Međutim, takvi podaci se ne mogu uzeti sa sigurnošću s obzirom da nije jasno koliko je ljudi otišlo zastalno, koliko je na privremenom radu, a koliko ih se u međuvremenu vratilo.
Kakogod, jasno je da je ključni problem ove države gubitak populacije, a više od toga i sama atmosfera koja se kreirala da je odlazak u zemlje koje vape za novom radnom snagom poput Njemačke najbolja i najprihvatljivija opcija.
Bez jasne strategije
Država BiH se ovom problemom dosada bavila usput, bez jasne strategije i vizije. Građani koji odlaze navode da to rade iz ekonomskih razloga, ali i nekog općeg dojma oličenog u općem defetizmu. To se prije svega odnosi na nepovjerenje prema institucijama države, nezadovoljstvo zbog zdravstvenog, obrazovnog i sigurnosnog sistema, ali i teške birokratije koja usporava i guši društveni razvoj.
A ljudi su najvažniji resurs i kapital. Zemlje koje su zabilježile veliki ekonomski razvoj, poput tzv. azijskih tigrova Tajvana, Singapura ili države poput Japana i Južne Koreje svoj razvoj najviše mogu zahvaliti ulaganjem u obrazovanje i ljudske resurse. Odliv mozgova iz BiH je ključni problem, odnosno odliv ljudi koji trebaju nositi društvo i predvoditi svaku vrstu promjene i progresa.
Naša zemlja je prema indeksu tzv. krhkih zemalja koji između ostalog ocjenjuje i odljev mozgova ocijenjena indeksom 6.1, što je veoma nepovoljna ocjena koja mjeri koliko se odljev mozgova odražava na jednu zemlji. BiH je u jedna od najgorih u regiji po tom pitanju. Poređenja radi Srbija ima indeks 5.8, Hrvatska 5.4, Sjeverna Makedonija 6.2, Crna Gora 5.5, dok je najmanji odljev mozgova u Sloveniji i ima indeks 2.9.
A da bi jedna država zadržala kvalitetan i obrazovan kadar neophodno je tim ljudima dati jednaku šansu i prostor za razvoj, a samom time i doprinos društvu. Mladi čovjek koji se školuje danas očekuje adekvatnu platu za svoj rad, vrednovanje od poslodavca i stvaranje atmosfera za lični razvoj.
Odnos prema ljudima
Međutim ukoliko je iseljavanje već toliko, onda države mogu pokušati iskoristiti potencijal svog stanovništa u smislu stvaranja mogicnosti da takve osobe investiraju u svojoj zemlji, da se povezuju uz olakšanu administraciju. BiH je i tu zakazala pa investitori i dalje moraju proći trnovit put do pokretanja biznisa uz birokratiju koja ubija svaku nadu. Naravno u tom segmentu postoje i neki izuzeci, ali bez značajnijeg utjecaja na ukupno stanje.
Ono na što se BiH u najvećoj mjeri oslanja su doznake, odnosno novac koji dijaspora šalje u BiH. Prema podacima Centralne banke BiH udio novca koji iseljeništvo šalje u BiH je značajan i u ukupnom BDP države učestvuje sa oko 14 posto.
Pad je zabilježen samo u pandemijskoj 2020. godini, a nakon toga vraćen je pozitivni trend u vidu doznaka kojih u BiH godišnje stigne u vrijednosti od 4,3 milijardi KM, od čega više od 3 mlijarde KM čine personalni novčani transferi, s daljnjim rastom priliva doznaka u Bosnu i Hercegovinu.
BiH je tako došla u situaciju da sistemski obrazuje kadrove i šalje ih vani, najviše u Njemačku. O kvaliteti obrazovanja bi se moglo napisati mnogo više, ali to iziskuje posebnu temu. Ipak sve one rasprave koje se vide kada se svake godine objave rang liste univerziteta i nazadovanje domaćih, prije svega javnih univerziteta je posljedica cijelog jednog začaranog kruga u kojem se nalazi bh. društvo.
Mnoge greške iz bliske prošlosti ispaštaju današnje generacije, a ispaštat će i neke buduće.
Majstora ni na vidiku
Tako ćete danas veoma često čuti kako nije samo problem odlazak visokoobrazovanog kadra, već i mnogih ljudi koji se bave zanatskim zanimanjima. Egzodus kvalitetne radne snage osjeti se u svim poljima pa ćete danas na usluge vodoinstalatera, keramičara ili električara u Sarajevu čekati veoma dugo. Morate se naručiti i moliti se da vas stave na spisak. Ta zanimanja i mnoga druga dobila su na velikom značaju. Dobar majstor u BiH danas zarađuje možda i bolje nego neki univerzitetski profesor, a za nastavnike ili zdravstvene radnike da ne pričamo.
Ipak treba istaknuti i jednu vrstu fenomena, a to je plansko širenje defetizma koje se plasira i koje govori da se ogroman broj građana predao i radi na promociji iseljavanja. Dio toga se koristi i u političke svrhe i međusobne optužbe, a drugi dio se odnosi na čisto ekonomsko pitanje.
Tako danas u BiH nije rijetkost vidjeti obilje reklama, konkursa i poziva na odlazak na rad u Njemačku. Još veći je problem što se u tome ne vidi problem. Iseljavanje ljudi, a posebno gubitak obrazovanog kadra je problem i za vlast i za opoziciju. Bez ljudi sve je manje i države. A krivac za ovaj problem ne može se tražiti samo na jednoj adresi. Pitanje je kako se s ovim problemom konkretno suočiti i kako ga pokušati umanjiti.
Poslovna zajednica je nakon mnogo godina prilične nebrige za radnike tek sada shvatila sta znači radnik, a posebno kvalitetan. Već sada iz BiH se čuju vapaji kako nedostaje radne snage i kako već moramo uvoziti radnike iz Turske ili Bangladeša.
