Njemački državni sekretar: Ožiljci zbog Srebrenice još uvijek bole, političari podgrijavaju tenzije

Ovaj strašan masakr je do srži uzdrmao našu percepciju o nama samima kao i naše shvatanje o našoj ulozi, te je, ne samo u Njemačkoj, pokrenuo proces preorijentisanja, promjenivši naš pogled na to šta je naša odgovornost u regionu, u međunarodnim konfliktima i o potrebi upotrebe oružja za očuvanje mira i zaštitu civila. Nada koju smo gajili da vođeni načelom "Nikad više rata!“ nada da više nikad ne moramo da pođemo u rat, pokazala se kao puka iluzija, imajući u vidu stravične zločine koji su se desili u dvorištu Evrope. Obezbijediti mir i pomirenje na Zapadnom Balkanu je na kraju krajeva predstavljalo svojevrsni ispit zrelosti za trajni uspjeh evropskog modela.

Duboke rane koje je ostavio genocid u Srebrenici do današnjeg dana nisu zacijelile. Još uvijek se otkrivaju grobnice sa smrtnim ostacima ubijenih. I ove godine će članovi porodica prisustvovati masovnoj komemoraciji u Memorijalnom centru u Srebrenici koji je 2003. godine zvanično otvoren. Pravno proučavanje ovog zvjerskog čina još uvjek nije završeno ni u Hagu gdje se i dalje čeka izricanje presude žalbenom postupku protiv Ratka Mladića, ni u zemljama regiona gdje se često odugovlače suđenja okrivljenima za ratne zločine i gdje dosad još uvjek nisu svi počinioci pozvani na odgovornost pred sudom. Dok međunarodna zajednica ovaj zločin naziva genocidom, Srbija i bosanski Srbi se uporno protive da ga priznaju kao genocid.

Zašto u BiH nije usvojen zakon?

A u Bosni i Hercegovini do današnjeg dana nije usvojen zakon na nacionalnom nivou kojim se poricanje ratnih zločina smatra krivičnim djelom. Dodatni napor će biti potreban za rasvjetljavanje sudbina svih nestalih. Neophodno je da sve države u regionu konačno otvore svoje arhive i da aktivno sarađuju. Na to su se obavezali šefovi vlada zemalja Zapadnog Balkana u Londonskoj deklaraciji u okviru Berlinskog procesa 2018. godine.

Situacija na Zapadnom Balkanu nadalje je krhka. Političari ciljano podgrijevaju tenzije među etničkim i vjerskim zajednicama, dolijevaju dodatno ulje na vatru nacionalizma i pothranjuju rasističke predrasude i mržnju. Njihova huškačka retorika se ne zaustavlja ni u glorifikaciji ratnih zločinaca. Umjesto da rade na pomirenju, oni još produbljuju jazove. A i dalje prijeti opasnost da će se ponovo otvoriti stare rane i izbijati etnički konflikti. Stoga mnogi mladi ljudi više ne vide perspektivu u svojoj domovini i u potrazi za boljim sutra odlaze u inostranstvo, jer su im prespore promjene i pomirenje.

Regionalno pomirenje je ključ za mir i promjene, za prosperitetnu budućnost na Zapadnom Balkanu. Međutim, trnovit je put ka pomirenju koji zahtjeva od svih aktera da pokažu mnogo snage i hrabrosti. Dobra je vijest da svugde u regionu ima tih ličnosti koji se za to zalažu, srcem i umom. Jedan od njih, na primjer, poglavar je Islamske zajednice, reisu-l-ulema Husein Kavazović, koji se zalaže za priznavanje počinjenih nedjela kako bi se pripremio teren za pomirenje.

Drugi su primjer učenice i učenici jedne srednje škole u bosanskom gradu Jajce koji se već godinama protive etničkoj podjeli koju im nameću kantonalne vlasti; postoji cijeli niz nevladinih organizacija koje su se okupile u inicijativi za unapređenje pomirenja RECOM sa ciljem da se kroz očuvanje sjećanja na žrtve balkanskih ratova nađe put ka boljoj budućnosti; ili Regionalna kancelarija za saradnju mladih RYCO koja daje povod za nadu jer se u njoj devojke i mladići zalažu za bolje sutra kroz razmjenu i saradnju. A ko je do skoro vjerovao da će se konačno naći rješenje za ime države oko čega se 27 godina sporile bivša jugoslavenska republika Makedonija, današnja Sjeverna Makedonija, i Grčka? Hrabri političari su uz ogromno lično zalaganje postigli istorijski sporazum, poslavši nedvosmislenu poruku cjelokupnom regionu da nacionalizam i populizam vode u ćorsokak i da je zajednička budućnost u saradnji i u kompromisu.

Što se tiče uloge Evropske unije, jasno je da snosimo posebnu odgovornost za red u dvorištu našeg evropskog doma. Moramo da učinimo sve što je u našoj moći za mir, pomirenje i demokratiju na Zapadnom Balkanu. Ujedinjena Evropa zajedničkih vrijednosti još uvjek privlači upravo mlade ljude. Stoga treba razumno koristiti tranzicionu snagu Evrope i ljudima u regionu jasno dati do znanja da mogu računati na nas. Tim važnije je bilo da smo sa samita Evropske unije u maju koji je održan usred krize korona virusa, poslali nedvosmislenu poruku da je budućnost Zapadnog Balkana u Evropskoj uniji! A prethodno davanje zelenog svjetla za početak pregovora sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom bio je odavno potreban iskorak u pravom pravcu. Sada je važno da se što prije sa obje države održe prve međuvladine konferencije, čim za to budu ispunjeni uslovi. A što se tiče Kosova naša je obaveza kao Evropske unije da ispunimo što smo obećali i da konačno iskoračimo na putu ka liberalizaciji viznog režima.

Pratiti put Zapadnog Balkana

Pomno ćemo pratiti put zemalja Zapadnog Balkana ka Evropskoj uniji. To je i jedan od naših prioriteta za vrijeme predsjedavanja Vijećem Evropske unije kada Njemačka snosi posebnu odgovornost! Bićemo pouzdan partner regiona, kako za unapređenje regionalnog pomirenja tako i za prevazilaženje ekonomskih i socijalnih posljedica krize korona virusa. Važno je da ljudi osjete na djelu šta znači evropska solidarnost i po čemu je naša Evropa unikatni dragulj. Naš je cilj da pružimo snažnu podršku jakom i raznolikom civilnom sektoru i da se fokusiramo na perspektive mladih ljudi. Moramo da ojačimo, na primjer, Regionalnu kancelariju za saradnju mladih RYCO kako bismo pridobili mladu generaciju kao ambasadore i ambasadorice mira i pomirenja. I što se tiče regionalnih tenzija, neophodno je da damo novi impuls obnovi dijaloga o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova. Potrebna su nam održiva rješenja, a ne opasne „trampe“ s kojima se podgrijavaju fantazije o razmjeni teritorija, otvarajući Pandorinu kutiju razdora.

Genocid u Srebrenici predstavlja stravičan rez. Duboke rane još uvijek nisu zacijelile, ožiljci još uvijek bole. Tog dana, 11. jula, zastajemo i klanjamo se žrtvama ovog varvarskog čina i mnogobrojnim drugim nevinim žrtvama rata na prostoru bivše Jugoslavije, dajući im time konkretno ime i glas. Neizmjerno je važno da buduće generacije upoznamo sa patnjama i sudbinama samih žrtava i njihovih članova porodica. Jer je to nužni preduslov da se to nikad više ne ponovi. Garancije za to, svakako, nema.

Naš savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier je bio u pravu kad je izjavio da nas sjećanje ne čini imunim protiv zla i da se zli duhovi prošlosti danas pojavljuju u novoj odori. Kako u Njemačkoj tako i na mnogim mjestima u EU. Ti duhovi preziru demokratiju i plaše se raznolikosti. Oni odgovor na ključna pitanja našeg doba vide u sijanju razdora, u izolaciji i u huškanju, a ne u udruživanju i dijalogu. Zato ovaj datum, 11. juli, treba shvatiti kao poziv na buđenje da učinimo više. Genocid u Srebrenici nas opominje da u našim svakodnevnim aktivnostima budnim okom pratimo šta se dešava u svijetu i da se odlučnije suprotstavljamo revizionizmu, nacionalizmu i svakom obliku rasizma. Taj genocid nas obavezuje da suzbijamo virus prezira demokratije i ksenofobije - u Srebrenici i generalno na Balkanu, u Njemačkoj i svugde u Evropi, u SAD-u i bilo gdje na svijetu. Uvijek i svugdje!".