Nova bitka za identitet Sarajeva: Šta je bilo prije dolaska Osmanskog carstva?

"Ja sam doktorirala na temi administrativnog uređenja prostora današnje Bosne i Hercegovine u rimsko doba i na temelju ranijih i svojih istraživanja mogu reći da je prostor današnjeg cijelog kantona Sarajevo (uključujući i sam grad) pripadao municipiju Aquae koji je po površini bio jedan od najvećih rimskih municipija u rimskoj provinciji Dalmaciji. Urbano naselje odnosno administrativno središte grada je bilo u Lužanima na Ilidži. To naselje je imalo sve elemente grada", ističe Šačić Beća.

Ona podsjeća da je relativno skoro 2006. godine u Krivoglavcima kod Vogošće otkriven spomenik na kome pored imena grada imamo sačuvane podatke o gradskom vijeću.

"Zašto to gradsko vijeće (vijeće dekuriona) nije dokaz da je u drugom stoljeću nove ere postojao grad na sarajevskom polju? Postoji još jedan spomenik pronađen na Ilidži na kome se spominje res publica Aquae S … Prema rimskim municipalnim zakonima naselje ne može biti res publica ukoliko nema urbani karakter. Koliko je to naselje bilo važno u rimskom periodu svjedoči činjenica da su interese tog grada u Rimu zastupali predstavnici rimskih elita što nam također potvrđuju arheološki nalazi. Patrone ili zaštitnike imali su samo važni gradovi za koje su rimske elite pokazivale interese. Zašto je rimska imperija priznavala Aquae kao grad, a mi danas ne? To je pitanje koje sam sebi postavila kada sam saznala za prijedlog da dan Sarajeva bude godišnjica izdavanja vakufname Isa bega Ishakovića. Nažalost, u Sarajevu često pravimo greške koje mogu imati kasnije ozbiljne posljedice", smatra Šačić Beća.

Podvlači da nije sigurna da bilo kome nešto puno glasova i simpatija može donijeti ovaj prijedlog i da njoj lično ovo ne izgleda kao neka klasična politizacija.

"Voljela bih da griješim, ali mislim da osim akademske zajednice nikog nažalost ovo pitanje puno ne dotiče. Ja bih rekla da je ovo ograničen pogled na jedno važno pitanja iz prošlosti. Političari svakako koriste svaku priliku da konstruišu određene narative uzimajući iz prošlosti ono što im odgovara, ali struka mora ukazati na štetnost takvih tumačenja. Odricanjem od antičkog nasljeđa ovaj grad gubi važan dio svog evropskog identiteta", zaključuje Šačić Beća.

Profesor na katedri za historiju umjetnosti Odsjeka za historiju Haris Dervišević koji se bavi osmanskim periodom je na Facebooku podržao ideju da prvi februar bude dan osnivanja grada Sarajeva.

"Sarajevo je osnovano 1462. godine, i ne postoje valjani argumenti koji bi to osporili. Na širem području današnjeg Sarajeva tragovi ljudskih naselja prisutni su još od paleolita (kod Trnova, Zmijina glava,...). Među najznačajnijim neolitskim nalazištima je Butmirska kultura. Brojne gradine iz eneolita i antike svjedoče o dugom kontinuitetu naseljenosti ovog područja (da se ne zaboravi Glasinačka kultura, kao jedan od najzrelijih primjera bronzanog i željeznog doba). Posebno je značajno rimsko naselje Aquae S... (najvjerovatnije Aquae Sulphurae). U kasnoj antici razvija se naselje kod Gornjeg Kotorca, a moguće je da je riječ o Kateri, koju spominje Konstantin Porfirogenet – iako su za potvrdu potrebna dalja istraživanja (što ističe i gđa. L. Fekeža)", napisao je Dervišević.

On je dalje istakao da su ranosrednjovjekovni i srednjovjekovni period ostavili bogato naslijeđe, uključujući ostatke crkve u Vrutcima (blizu Vrela Bosne), gdje je pronađen prelijep ranosrednjovjekovni križ i stećci.

"Tu je i crkva u Rogačićima, jedinstvena po svom šesterolistom tlocrtu, s impresivnom skulpturalnom plastikom koju ističe profesor M. Jurković. U užem području Sarajeva, na nekadašnjem groblju Vasiljeva bašča (područje današnjeg SCC-a), pronađene su rimske tegule, fibule i ostaci antičkog objekta s podom ukrašenim mozaikom, uz srednjovjekovne i antičke grobove. Poznata su i srednjovjekovna naselja: trg (U)tornik ili Utorkovište, selo Brodac (nizvodno od Vijećnice), te naselja Pohvalići, Koševo, Nahorevo, Bjelave, Radonje, Radilovići, Bratnik, Hvaletići itd. Najpoznatije srednjovjekovne utvrde su Hodidid (99,9% na mjestu današnje Bijele tabije) i Stari grad na Bulozima. Očigledno je da je na ovom području postojao kontinuitet naseljenosti", pojasnio je Dervišević.

Isa beg Ishaković je želio podići grad

On ipak ističe da u kontekstu urbanizma, situacija je drugačija – do 1462. godine ovdje nije postojao grad s institucijama i infrastrukturom koja prati gradski način života.

"Isa-beg Ishaković, osnivač Sarajeva, te godine podiže ključne objekte: džamiju, tekiju, most, karavan-saraj s dućanima, hamam, vodovod i mlinove – sve što jedan grad čini gradom. Ako ovom pitanju pristupimo naučno i objektivno, bez političkih opterećenja, jasno je da je Sarajevo, kakvo danas poznajemo, utemeljeno 1462. godine kako se bilježi u vakufnami Isa-bega Ishakovića. To potvrđuje i izvor iz 15. stoljeća, koji bilježi da je Isa-beg smatrao teritoriju sela Brodac 'prikladnom za izgradnju šehera'. Jednostavno rečeno Isa-beg Ishaković je podigao sve svoje zadužbine s jasnim ciljem – da osnuje grad. On nije podizao ove zadužbine slučajno – njegov zadatak, u sklopu šire osmanske politike, bio je upravo osnivanje grada", zaključio je Dervišević u svojoj objavi.

Dženan Dautović, kustos Zavičajnog muzeja u Travniku i profesor srednjeg vijeka na Univerzitetu u Tuzli navodi da tradicija urbanog života na području sarajevske regije svakako potiče iz davnih vremena i da namjerno potencira termin sarajevske regije, jer se ni danas Sarajevo ne može definirati samo područjem između Baščaršije i Marin Dvora.

"U toj tradiciji se nikako ne smije zapostaviti neolitsko vrijeme sa svojom veličanstvenom Butmirskom kulturom, te antičko doba sa prisustvom važnog municipija Aquae S. Tokom srednjeg vijeka na ovom području nije bilo značajnijeg naselja ponajprije zbog njegove izloženosti. Jedan od osnovnih principa srednjovjekovnog urbaniteta bio je aspekt bezbjednosti, što širina sarajevskog polja nije mogla da osigura. Jasan primjer ovome je epizoda iz vremena križarskog rata Ugarske protiv Bosne 1237-1240, kada je osvajačka vojska Ugarske kraljevine lagano prodrla dolinom rijeke Bosne do sarajevske regije i na području župe Vrhbosne počela da gradi katedralu", navodi Dautović.

Ističe da je sličan pokazatelj teške odbrane ovog područja će se ponoviti 1697. sa prodorom austrijske vojske Eugena Savojskog.

"Zato urbani život ove regije treba ocjenjivati prema administrativnom županijskom uređenju, koje je zasvjedočeno sa nekoliko važnih župa koje su ovdje graničile, prema fortifikacionom sistemu čijih tragova također imamo, te prema ekonomskom sistemu koji je prisutan u izvorima, ako ništa kroz trgovište na kome je razmjenjivana roba. Dakle, iako nije bilo značajnije urbane aglomeracije, ne može se reći da je sarajevska regija u srednjem vijeku bila terra deserta. Profesorica Vesna Mušeta-Aščerić je svojom monografijom Sarajevo i njegova okolina u XV. stoljeću to lijepo pokazala. Dakle, argumenti obje strane koji su se javili u aktuelnoj raspravi imaju svoje uporište – na području sarajevske regije zaista postoji izražen kontinuitet urbanog života, no, svakako ne na jednom uskom području, ili sa kontinuitetom identičnih urbanih institucija", poručuje Dautović.

Pojašnjava da je sa osmanskim osvajanjem i uništenjem Bosanskog Kraljevstva počela je nova epizoda historije gradskog života na području današnje Bosne i Hercegovine.

"Formirani su novi gradovi, sa tipično orijentalnim urbanističkim karakteristikama. Važna činjenica je da je većina gradova koji će u osmansko vrijeme imati iznimno važnu ulogu nije imala niti blizu jednak značaj u srednjem vijeku. Takav je slučaj sa Sarajevom, sa Mostarom, sa Travnikom, sa Tuzlom itd. S druge strane, oni gradovi koji su u srednjem vijeku bili po strateškom značaju i broju stanovnika dominantni, u osmansko doba ulaze u faze svog nestajanja, ili u najboljem slučaju stagnacije – Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Borač, Blagaj, Fojnica, Srebrenica, Olovo, Visoko, Jajce sve su primjeri ovog procesa. Razloga tome je bilo svakako više, a dva su najvažnija – Osmansko Carstvo je bilo najveća vojna sila svog vremena i prilikom formiranja i/ili jačanja određenih gradova nije morala toliko da vodi računa o faktoru sigurnosti, tako da su doline rijeka ponovo postale primarne zone gradskog života. S druge strane, u tim područjima, budući da nisu bila gusto naseljena u srednjem vijeku, nije bilo prisutnosti franjevaca i njihovih samostana (kojima je odredbama ahdname sultana Mehmeda II dozvoljeno djelovanje u Bosni, ali isključivo u onim naseljima gdje su već prisutni), te je na taj način bio eliminiran jedini preostali inhibitor širenja islama u novim gradskim sredinama", kazao je Dautović.

Poručuje da je nažalost, kao i mnogo puta ranije i ovo pitanje ispolitizirano, iskorišteno za nove polarizacije u društvu, a vrlo vjerovatno ima ulogu i cirkuske predstave za mase koja ima zadaću da skrene pažnju sa nekih mnogo važnijih problema, kao što je npr. najavljeni Zakon o visokom obrazovanju i naučnom radu.

Obilježavanje "dana gradova" u regiji

"Pitanje obilježavanja 'dana' nekog grada je pitanje konsenzusa u određenom periodu, a samim time vještačka stvar podložna izmjenama i poništavanjem tih izmjena. Tradicionalno se kao dani nekog grada uzimaju ili prvi spomeni u pisanim izvorima, ili dani oslobođenja od inostrane vlasti. Recimo dani Beograda se obilježavaju u periodu 16. april (prvi spomen grada iz 878.godine) 19. april (povlačenje osmanske vlasti iz Beograda); dan grada Zagreba je 31. maj – Svetkovina Majke Božije od Kamenitih Vrata, zaštitnice Zagreba čija je slika preživjela ogromni požar koji je na taj dan 1731. zahvatio Zagreb; dan Podgorice je 19. decembar i predstavlja dan oslobođenja od fašizma. Dakle, motivi mogu biti različiti i ovise o aktualnom političkom momentu", pojasnio je Dautović.

On je kazao da ono što se ne smije dozvoliti jeste da se 6. april kao dan oslobođenja Sarajeva postane žrtva trenutnih političkih sukoba.

"Čak i mnogo više nego i prethodnom režimu, Sarajevo je zbog svega što je pretrpjelo u Ratu 1992-95. danas važan simbol antifašizma i to je činjenica koja nadilazi bilo kakve trenutne ambicije. Kada je u pitanju pojam antifašizma, tu nema sive zone, nema simpatija ili antipatija prema nekom sistemu ili načinu društvenog uređenja. Tu je sve jasno i crno-bijelo – neko može biti samo antifašist ili fašist. Stoga bi umjesto jakih emocija i unaprijed zakovanih stavova ovaj interes za prošlošću Sarajeva i njegove regije trebao da se iskoristi da se konačno i istinski naučno istraže svi historijski periodi ljudskog bitisanja na ovom prostoru i da Sarajevo napokon dobije visoko kvalitetnu znanstvenu sintetsku monografiju. Ili će sve ipak ostati na nivou dimne zavjese za skandala uvijek željne bezlične mase?", upitao je na kraju Dautović.

Elaborat iz 2019. godine

Komisija u sastavu Aladin Husić (trenutno direktor Orijentalnog instituta), Enes Pelidija (penzionisani univerzitetski profesor osmanskog perioda) i Behija Zlatar (stručnjak za osmanski period) su 2019. godine uradili elaborat u kojem su predložili prvi februar za dan osnivanja grada Sarajeva.

"Imajući u vidu sve naprijed istaknute historijske okolnosti i podatke iz izvora, jasno je da je kompleks zgrada koji su činili: konačište (dom) od tri kuće sa ograđenim dvorištem (harem), staja, most na Miljacki, javno kupatilo, vodovod za kupatilo i naselje, han, dućani u selu, podignut prije početka 1462. godine na posebno biranom mjestu da se osnuje grad. Dakle, na jedan planski, a nikako spontan način. Tih nekoliko objekata činilo je prve objekte i temelje buduće (vele)gradske cjeline na koju su se naslanjali i tako dalje širili novi gradski kvartovi u jednom neprekinutom teritorijalnom i vremenskom kontinuitetu. Legalizacija i pravna verifikacija tog čina dogodila se 'mjeseca džumadelula 866' po hidžretskom kalendaru što odgovara 01.02.-02.03.1462. godine po gregorijanskom kalendaru. Čin legalizacije je rađen u jednoj vrlo složenoj pravnoj proceduri, unutar institucije sudstva. Pored toga što je taj akt sastavljao pravnik - kadija što su stvari sa pravnog aspekta morale biti besprijekorno čiste u pogledu regulisanih pitanja vlasništva, imovinsko pravnih odnosa, akt legalizacije obavljen je pred 'porotnim vijećem' koje je činilo 18 lica, među kojima još dva pravnika (kadije) i druga ugledna lica. Ta činjenica daje dodatnu pravnu težinu navedenom činu", piše u zaključku ovog elaborata.

Kako je navedeno u elaboratu sve pravne radnje su morale biti završene prije prvog februara 1462. godine i zato su predložili da prvi februar bude "dan osnivanja grada Sarajeva".

U konačnici bez obzira na argumente koje će iznijeti historičari i koliko će biti snažni argumenti za jedno ili drugo mišljenje, o pitanju će glasati političari čijim radom ne upravljaju nužno činjenice, nego su više pod uticajem političkih razloga i ideoloških ciljeva