O Danu nezavisnosti Bosne i Hercegovine: Sanjao sam
Na današnji dan prije 31 godinu BiH je postala nezavisna i odmah, ekspresno uplovila u vihor rata. U ratu odbranjena, u miru napaćena BiH kao da uvijek ide ispočetka. Kao da uvijek nekome mora dokazivati ko je, šta je i odakle je.
Čovjek od 31 godinu nije baš u povoju i nije baš mlad, ali daleko i da je star. Nekako je taman. Dovoljno iskusan, a opet na početku karijere. Baš toliko godina je prošlo od kada je Bosna i Hercegovina obnovila svoju nezavisnost.
Ovaj 1. mart dolazi u jeku tegobne unutarnje političke klime. Svako na svakoga reži. Niko nikome ne vjeruje. Svako svakoga optužuje.
Kada je trebao biti potpisan Dejtonski sporazum, umorni od rata, umorni od smrti i željni tišine, željni bezbrižnog sunčanog dana, bilo je važno samo zaustaviti zlo. A onda optimizam. Nikada više nije bilo elana i poleta kao nakon Dejtona. Jer svijet je pred nama. Slušali smo poruke: Pobijedili smo rat, nema više krvi, sad ćemo zajedno u miru zidati tvrđavu za državu.
Sve smo osmislili, ali...
Imamo zahvalnu i predivnu zemlju, samo trebamo izgraditi pravedno društvo. I sve je to odlično osmišljeno, ali što bi sportisti rekli "zeznuo nas sudija".
Sve ono što smo izgradili u ovu 31 godinu je u jednu ruku vrijedno divljenja jer kotači koji su trebali vući u jednom smjeru su se u međuvremenu raštimali pa jedan vuče naprijed, drugi od starta nazad, a treći korak naprijed, korak nazad. I tako 31 godinu.
Danas ima i onih koji cijene spomenutu borbu za nezavisnost, ali su umorni od silne patetike, ispraznih floskula i države na baterije. I njihov glas treba čuti, ali možda i podsjetiti da borba za državu nikad nije prestala.
A u toj borbi ključni su ljudi. Ljudi u strankama koji kroje procese, ljudi u institucijama koji su prvo lice države, ljudi koji plaćaju i oni koji ubiru porez, a posebno oni koji ga dijele i troše.
Sanjamo
I 31 godinu od izglasane samostalnosti i nezavisnosti sanjamo.
Sanjamo da će 1. mart biti dan kada se neće naglašavati da se obilježava u samo jednom dijelu zemlje.
Sanjamo dan kada će se 1. martom više baviti historičari, hroničari, a manje političari.
Sanjamo dan kada se borba za državu toj istoj državi neće "nabijati na nos".
Sanjamo dan kada glavna mjerna jedinica neće biti "ja sam bio u ratu".
Sanjamo dan kada će društvo voditi najbolji, a ne priučeni.
Sanjamo dan kada će nauka pobijediti kvazinauku.
Sanjamo dan kada tema neće biti zašto nije izgrađen bazen ili stadion, već će tema biti kad je prije izgrađen još jedan bazen i stadion.
Sanjamo dan kada će prošlost biti dvije škole pod jednim krovom, dan kada će se obnoviti cijela škola, a ne samo pola.
Sanjamo dan kada se patriotizam neće dokazivati objavama na društvenim mrežama već svojim radom i odnosom prema državi.
Sanjamo dan kada će "štela" biti sramota, a prepoznavanje kvaliteta u društvu mjera kojom se ponosimo.
Sanjamo dan kada će svako moći reći što želi, kritikovati argumentima koga želi, a da ne bude optužen za izdaju.
Sanjamo dan kada nam vjerski službenici neće biti povlačeni po političkom blatu.
Sanjamo dan kada se nećemo plašiti svoje sjene da kažemo ko smo i šta smo, odakle smo.
Sanjamo dan kada će BiH biti iznad svega. Iznad svih podjela kojima smo se ogradili.
Sanjamo dan da to bude java, a ne utopija. I da, možda je sve to suludo. I možda će neko reći kako živimo neke nove geopolitičke momente koji će sve promijeniti iz temelja. Ali u kakvom god svijetu probudili ideal slobode ostaje vodilja.
I sve to vjerovatno neće doživjeti onaj 31-godišnjak s početka priče. Međutim njegovo je da radi i makar milimetar popravi stanje, pa će nekad neko u ponosnoj BiH san pretvoriti u javu.
