Od Nurije Pozderca do vojvode Pere Krece: Kako su se mijenjali nazivi ulica i dijelovi grada u Banjoj Luci
Gornji Šeher se pretvorio u Srpske Toplice, Mejdan u Obilićevo, Budžak u Lazarevo, Šehitluci u Banj brdo, a Hiseta u Kočićev Vijenac. Doduše, neki predratni nazivi su ostali i do danas, poput Lauša, Derviša, Česme, Starčevice, Petrićevca...
Kao i u većini prijeratnih multietničkih sredina, koje su sticajem okolnosti svedene na gotovo monoetničke, iz naziva ulica je odstranjeno sve ili gotovo sve što je asociralo na period narodno-oslobodilačke borbe i socijalizma, kao i na ono što je u imenu i prezimenu nosilo oznaku pripadnosti narodu koji nije većinski.
Iz odluka Skupštine grada Banja Luka iz 1993. godine, koje je potpisao tadašnji predsjednik skupštine Predrag Radić i koje su objavljene u Službenom glasniku, vidljive su promjene naziva velikog broja ulica na teritoriji Banje Luke.
Ulica Vladimira Iljiča Lenjina je postala ulica Vuka Karadžića, ulica Braće Pavlić se preobratila u ulicu Jovana Dučića, a ulica Akifa Šeremeta je nazvana Vidovdanska.
Osnovna škola Niko Juričić je postala OŠ Petar Petrović Njegoš, a OŠ Muhamed Kazaz je preimenovana u Branislav Nušić.
Nazivi su mijenjani i u prigradskim naseljima pa je tako osnovna škola u Krupi na Vrbasu, koja je nosila naziv po narodnoj heroini Radi Vranješević, nazvana po pjesniku Vojislavu Iliću.
Na stare nazive, ipak, i danas podsjećaju pojedini izblijedjeli brojevi na kućama i zgradama, koje je neko slučajno ili namjerno ostavio uz nove nazive, naprimjer Maglajlića sokak - ulica Branka Majstorovića ili Nurije Pozderca - Vojvode Pere Krece.
Predsjednik Udruženja građana povratnika u Banju Luku Kemal Gunić za Klix.ba ističe da je to bio jedan nakaradan proces koji se teško mogao zaustaviti. U periodu od 2002. do 2006. godine, kao tadašnji odbornik u Skupštini grada Banja Luka, s nekolicinom kolega je pokušavao da izdejstvuje povratak bar nekih starih naziva, ali je to bio nemoguć posao, kaže Gunić.
"Nas šest odbornika iz SDA, Stranke za BiH i HDZ-a je tada bilo u koaliciji s SNSD-om i pokrenuli smo inicijativu za vraćanje starih naziva, makar nekih. Oformili smo čak i komisiju, radili smo na tome duži period, međutim, s tim se rastezalo, odugovlačilo, sve dok nisu došli naredni izbori, kada su došli izbori nas ni u jednoj varijanti nije bilo i tako je ostalo do danas", navodi Gunić.
I kasnije su, dodaje, pokušavali na različite načine da dopru do gradskih vlasti svojim zahtjevima.
"Mi smo i kao udruženje građana, u saradnji s dijasporom, preduzimali neke aktivnosti, odlazili smo kod tadašnjeg gradonačelnika Dragoljuba Davidovića i ne samo kod njega, gotovo svake godine smo zahtijevali vraćanje tih naziva, međutim, nije bilo sluha. Jedne godine smo pisali i peticiju i poslali je Gradskoj upravi, ali ni to nije dalo rezultate, iako su nam obećavali svake godine", rekao je Gunić.
Predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava RS Branko Todorović daje svoje viđenje ovog sociološkog fenomena.
"U periodu nakon rata i sve do danas odigrano je nekoliko složenih društvenih procesa, a promjena naziva ulica, škola i institucija je jedan od tih procesa. Radi se, zapravo, o nekoj vrsti falsifikovanja historije i dešava se nešto zaista apsurdno, a to je da su pobijeđene snage mraka, zla i zločina iz Drugog svjetskog rata, koje su bile na strani fašizma i nacista na prostorima bivše Jugoslavije, tu prije svega mislim na ustaše i četnike, njihovi sljedbenici ili potomci sada zagovornici takvih politika i koristeći želje Zapada da potisnu komunizam i komunističko, počeli su uspostavljati svoje viđenje historije i u nedostatku demokratskih, građanskih snaga popunjavati jedan prazan prostor na društvenoj sceni", smatra Todorović.
Nakon takvog revizionizma, uslijedilo je potpuno brisanje blistavih humanističkih primjera borbe za slobodu i prava čovjeka, što Todorović naziva necivilizacijskim gestom.
"S jedne strane se to potiskuje, a istovremeno se afirmišu kvislinzi, saradnici fašističkog okupatora. Dešava se taj sramni proces, ne samo kod nas, nego i u Srbiji i Hrvatskoj, rehabilituju se zločinci, u pitanje se dovode čak i logori poput Jasenovca ili borci iz NOB-a. To traje više od 20 godina i nažalost daje određene rezultate jer se čini da su te svijetle, demokratske snage ustuknule pred tim. U Bijeljni, gdje ja živim, imate trg Draže Mihailovića, a na njemu se nalazi spomenik narodnog heroja Veselina Gavrića i tu se, tobože, pravi neka vrsta vještačkog pomirenja između saradnika okupatora i boraca za slobodu. Dakle, polazim od Bijeljine, a onda i Banje Luke, a da ne pričam o Mostaru, Širokom Brijegu, Sarajevu itd", smatra Todorović.
Građani Banje Luke, bar one koje smo anketirali, naizgled su nezainteresovani za pitanja promjena naziva. Uglavnom odmahuju glavom i poručuju da ima i važnijih pitanja o kojima bi trebalo razmišljati.
"Nazivi u Banjoj Luci jesu promijenjeni, ali ne vidim po čemu je Banja Luka drugačija od Sarajeva, Zenice, Čapljine... Svako daje nazive po svojima, ovima ili onima i to se kod nas, izgleda, nikada neće promijeniti. Meni je mnogo bitnije što ne mogu posao naći sedam godina, nego da li će se Banj brdo zvati Banj brdo ili Šehitluci", kratko nam je odgovorio Mladen, nezaposleni ekonomski tehničar.
Ipak, ono što Banju Luku donekle izdvaja u odnosu na mnoge druge gradove u BiH jeste činjenica da i dalje njeguje dvojezičnost, što je evidentno upravo iz naziva ulica. Evidentno je i to da su neke od tih ulica sačuvale nazive po imenima narodnih heroja i heroina iz Drugog svjetskog rata, naprimjer Marije Bursać i Braće Mažar i majke Marije.
