Opsada Sarajeva kroz oči Nizozemaca: Hrasno kao jedan od simbola odbrane grada
Dok se Grbavica od samog početka rata nalazila u rukama agresora, Hrasno se preko noći pretvorilo u prvu liniju fronta. Iako su o opsadi ispričane brojne priče, naročito je zanimljivo čuti razmišljanja onih koji s BiH, Sarajevom, pa i naseljima unutar njega nemaju direktnu vezu.
Ahilova peta grada
Jedni od njih u periodu od 1992. do 1995. godine bili su i predstavnici Gradske službe Amsterdama čiji su predstavnici, nakon okončanja rata, učestvovali aktivno i u obnovi ovog sarajevskog naselja. Povodom toga, oni su još 1995. godine izdali knjigu pod nazivom "Život iza najlona" koja opisuje dešavanja u Hrasnom, koje je ujedno nazvano i "Ahilovom petom Sarajeva".
"Šta se dešava s gusto naseljenim naseljem jednog srednje velikog modernog grada ako se mjesecima na to naselje dnevno ispaljuje nekoliko hiljada granata. Od aprila 1992. godine do februara 1994. godine, kada su Ujedinjene nacije prisilile Srbe da povuku svoje teško naoružanje iz direktne okoline grada, stanovnici Hrasnog u Sarajevu su živjeli u noćnoj mori. Šta su tri godine rata učinile stanovnicima, kako funkcioniše organizacija naselja i šta se radi na budućnosti?", stoji u uvodu knjige.
Opisujući život stanovnika ovog naselja, nizozemski novinari ističu kako je život u Hrasnom ujedno bio i život na otvorenom vatrenom polju.
"Svaki put kada se sukobi razbuktaju, stanovnici Hrasnog su ti koji prvi moraju preduzeti mjere bezbjednosti. Škole se zatvaraju, a ulice i most se prelaze s velikim oprezom. Tokom vremena, stanovnici su napravili sopstvene 'sigurne maršrute'", navodi se.
Kao dio koji je posebno osjetio ratna dešavanja opisuje se današnje područje Trga heroja.
"Ovaj dio se smatra Ahilovom petom grada. Moto Bosanaca je uvijek bio: 'Ako zauzmu Hrasno, mogu zauzeti i grad'. Nadimak dijela naselja je 'Trg heroja'. Čini se da je ovo ime primjerenije nego ikada. Hrasno nije palo i stanovnici još uvijek pokušavaju voditi život dostojan čovjeka, pospremiti nered, popraviti štetu i ne izgubiti hrabrost", piše u knjizi iza koje stoje Nizozemci.
Spasilački rad i dobrovoljci
U daljem dijelu knjige, Nizozemci ističu kako su stanovnici Hrasnog tokom rata stvorili sistem u kojem je brojnim građanima dodijeljena određena "funkcija" unutar naselja pa je tako jedan od građana imao funkciju predsjednika komiteta naselja. Uprkos teškim trenucima, u razgovoru koji je objavljen u knjizi naglašava kako se nikada nije plašio da će stanovnici morati predati Hrasno.
"Prvih šest mjeseci smo se odbranili od tenkova primitivnim oružjem. Nazivali smo se 'dobrovolj': ljudi koji žele zaštititi svoje kuće'. Svako ko je bio na liniji fronta, radio je to prije svega da bi zaštitio svoju porodicu. U oktobru 1992. godine četnici su ponovo započeli veliki napad, 24 sata dnevno su ispaljivali granate na nas. Tada je jedan od nebodera potpuno izgorio. Specijalne jedinice su pokušavale zauzeti naselje preko stadiona, ali im to nije uspjelo. Poslije toga nisu pokušavali više zauzeti Hrasno, ali su nastavili s uništavanjem naselja. Ljudi su uvijek bili uspaničeni, većina je planirala samoubistvo ako četnici dođu. Moj je otac htio napraviti plinsku bombu da bi se ubio ako oni zauzmu Hrasno", ističe u knjizi jedan od građana.
Opisujući položaj Hrasnog, nizozemski novinari naglašavaju kako se prije rata Hrasno od Grbavice teško razlikovalo. Ipak, početkom 1992. godine, Grbavica je za mnoge postala nedostižan teren.
"Mnogi stanovnici Hrasnog imali su rođake ili poznanike na Grbavici. Sada jedva da znaju šta se dešava samo nekoliko stotina metara dalje, s ljudima i kućama koje su tamo ostale", pojašnjavaju.
Život unutar naselja
Tokom opsade Sarajeva, stanovnici Hrasnog nastojali su svakodnevno obavljati aktivnosti koje bi im skretale misli s ratnih dešavanja. Neki od starijih stanovnika, mislili su čak i na ratove koji su davno prošli. Iako su neki imali priliku da odsele, čak i u Izrael, odbili su.
"Moj muž nije ima rodbine poslije Drugog svjetskog rata, a moja rodbina još uvijek živi u Sarajevu. Ja nemam nikakvih problema s komšijama. To što sam ja srpskog porijekla nije promijenilo moj život. Ja još uvijek slavim praznike s komšijama koji su muslimani. Obični ljudi na obje strane linije fronta ne mogu promijeniti ništa na njihovoj situaciji. Svi hoće da se rat završi, ali vlade nastavljaju. Kada je bilo teško, trebalo je samo da mislim da Drugi svjetski rat da bih skupila snagu da ostanem ovdje", ističe 72-godišnja stanovnica naselja.
Tokom ratnih dešavanja, ukoliko bi se dan procijenio kao "siguran", djeca u Hrasnom bi išla redovno u osnovnu školu. Većina nastavnika koja je radila u tom periodu u školi bila je izuzetno motivisana da radi svoj posao uprkos teškim uslovima.
"Uz pomoć crteža se može otkriti o stresovima s kojima ova djeca žive. Ako su nekoga izgubili, onda oni to pokazuju ovim crtežima. Ponek se prestraše uniformi, zato što im je otac još na frontu. Nekoliko djece je iznenada počelo mucati. Radimo mnogo fizičkih vježbi i vježbi disanja protiv stresa", pojašnjava jedna od učiteljica.
Druge ističu kako su uprkos teškim uslovima imale veliku želju za radom.
"Što je više granata padalo, ja sam bila sve više motivisana da radim. Prije nekoliko sedmica je pala granata iza škole i ja sam im morala reći da nema razloga za brigu. Poslije toga su mi se tresle ruke, ali zbog djece, ja ne smijem paničiti. Također sam se trudila da izgledam isto kao i prije rata, u lijepoj odjeći", navodi se.
Svi ljudi su heroji
Nakon potpisivanja Dejtona, Hrasno kao i mnoga druga naselja počela su se obnjavljati. S obzirom na štetu koju je naselje pretrpjelo, svoj doprinos obnovi dala je i Gradska stambena služba Amsterdama, te su pored finansijskih sredstava bili zaduženi za subvencije i okupljanje stručnjaka koji su učestvovali u obnovi.
Pored finansijskog dijela njihove priče, saradnik Općine Amsterdam Katrien Mulder i novinarka Jolanda Keesom tri su sedmice te 1995. godine proveli sa stanovnicima naselja iz čega je nastala izložba, a kasnije i knjiga "Život iza najlona".
Iako se Hrasno danas malo razlikuje od drugih naselja u gradu, tragovi rata su i dalje vidljivi na određenim zgradama te i dalje podsjećaju na period početka opsade i svega što su stanovnici Hrasnog, ali i Sarajeva proživljavali od aprila 1992. godine.
"Ustvari, svi su ljudi bili heroji. Borili smo se za isto. Za Hrasno ponekad kažu da smo mi heroji zato što smo ostali živjeti ovdje i ja sam ponosna na to", rekla je jedna od učesnica nizozemskog projekta u knjizi "Život iza najlona".
