Ovako su historičari odgovorili na pitanje: Ko je bio Tvrtko I Kotromanić

U početnom izlaganju Dautović je ponudio pregled historiografije o kralju Tvrtku navodeći da je dugo u historiografiji dominirao pogled na Tvrtka kao "zajedničkog vladara". Ujedno to je bila i glavna tema jedine objavljene monografije o kralju Tvrtku koju je 1925. godine izdao Vladimir Ćorović.

"Nakon posljednjeg rata nema puno pisanja o Tvrtku u sintetskom obliku, ali moramo izdvojiti pisanje profesora Dubravka Lovrenovića gdje je pitanje Tvrtka i njegovog krunisanja jedno od glavnih koncepata njegove historiografije. On je ponudio vlastiti pogled na Tvrtka i njegov značaj, koji se najviše od ostalih razlikuje u tome što je ponudio endogeni pogled. Pogled ne samo da je Tvrtko krunisan u Milama, nego i prvi koji je ponudio naučni temelj da je Tvrtko bio krunisan od strane djeda Crkve bosanske", kazao je Dautović.

Nedim Rabić je rekao da su određene historiografske etape svaka u svom vremenu stvarale svoga kralja Tvrtka.

"Tvrtkova vladarska biografija je biografija jednog snažnog vladara koji je očito imao viziju, bio dinamična ličnost koja se u podjednakoj mjeri služila diplomatijom i vojnom silom", kazao je Rabić.

Istakao je da je vladao od 1353. do 1391. godine, a rođen je u braku kneza Vladislava, brata bana Stjepana II i kneginje Jelene, kćerke hrvatskog velikaša Jurija II Šubića. Na vlast je došao kao 15-godišnjak naslijedivši strica, a mjesto rođenja nije poznato.

"Tvrtko I je bio angažovan na vanjskopolitičkom planu i održavao je diplomatske odnose sa subjektima kao što su bili Dubrovnik, Ugarska, Venecija, Bugarska jer je bio oženjen bugarskom princezom Dorotejom, zatim Kotorom, Splitom, Trogirom, Šibenikom, Bračom, Hvarom, Firencom, Napuljskim kraljevstvom te austrijskim Habsburzima", naveo je Rabić.

Rabić je naglasio koliko je Tvrtkova krunidba bila važan događaj navodeći da je u većem dijelu Evrope u tom trenutku postojalo jedno Carstvo i 15 kraljevstava. Među njima je bilo 12 dinastija koje su poticale direktno od kuće Kapeta ili su svoju liniju naslijeđivanja imali od neke druge plemićke kuće iz Francuske. Samo trojica kraljeva tada nisu bila franačkog porijekla, to su bili danski, švedski i poljski, a njima se kao četvrti pridružio bosanski vladar Tvrtko I.

"Važan faktor u svemu tome bili su Dubrovčani sa kojima je Bosna dugi niz godina održavala jako dobre trgovačke odnose pa je i Tvrtko po dolasku na vlast obnovio stare ugovore te je izdao više povelja u kojima su potvrđene ranije povelje", kazala je Duranović.

Ipak, istakla je da su ga i pored važnosti za razvoj bosanske privrede, Dubrovčani u određenoj mjeri sputavali i da je tu došla do izražaja Tvrtkova vizija bosanske države jer je prvi pokušao osamostaliti Bosnu u odnosu na Dubrovčane po ovom pitanju.

"Period Tvrtkove vladavine mogli bi označiti kao najbolji kada je u pitanju razvoj domaće privrede. Osim razvoja trgovine koja je vezana sa razvojem rudarstva, prvi put su se domaći proizvodi izvozili u Veneciju i preko nje dalje u Evropu. Bosanski proizvodi su postali dio evropske privrede. Otvorio se veliki broj novih trgova, naročito u istočnoj Bosni i pojave i bogaćenja domaćih trgovaca", navela je Duranović.

Enes Dedić je govoreći o odnosima Bosne sa srpskom srednjovjekovnom državom kazao da se o tim odnosima sve saznaje iz izvora koji potiču sa treće strane jer ni u Bosni ni u Srbiji nisu sačuvani arhivi iz srednjeg vijeka. Podsjetio je da su u BiH čuvaju samo tri srednjovjekovne povelje.

"U 14. stoljeću odnosi Bosne i Srbije postaju vojni, gdje bosanski vladari Stjepan II i Tvrtko I uspijevaju osvojiti Hum te još neke dijelove tadašnje srpske države. To se dešava dijelom što je Bosna ojačala, a dijelom što je od vremena cara Dušana sve više politika Srbije usmjerena u osvajanje bizantskih krajeva", kazao je Dedić.

Tvrtko je organizovao koalicije sa vlastelinima u Srbiji pa je 1373. Bosni prisjedinio dio teritorije koji je bio pod vlašću Nikole Altomanovića, a u tom sukobu je učestvovao knez Lazar. 1377. godine Tvrtko je osvojio i dio oblasti Balšića i proširio je vlast na teritoriju župa Trebinje, Dračevica i Konavle.

Dedić je naglasio da je između Kotromanića i Nemanjića dolazilo do bračnih veza. Sestra bana Kulina je bila udata za humskog kneza Miroslava koji je bio brat Stefana Nemanje, a Stjepan I Kotromanić je bio oženjen Jelisavetom sestrom kralja Dragutina. što je Tvrtku poslužilo za krunisanje.

Ko je i gdje krunisao kralja Tvrtka I

Dautović je kazao da je razumijevanje dinastičkih brakova izrazito bitan za razumijevanje odnosa srednjovjekovnih političkih tvorevina.

"U srednjem vijeku su postojala četiri izvora suvereniteta: da se rodite kao nasljednik suverena, da vas neko izabere, ali i to je ograničeno ko vas bira i ko je biran, zatim da oženite nasljednicu određenih prava kao što je kralj Sigismund oženio Mariju ugarsku princezu i četvrti je bio da vas postavi papa ili car, ali to je bilo jako iznimno", naveo je Dautović.

Pojasnio je da je brak Tvrtkovih roditelja dobar primjer, jer taj brak je trebao specijalnu dozvolu pošto su Tvrtkov otac i majka bili u određenom krvnom srodstvu.

Dedić je kazao da se kontraverze o Tvrtkovom krunisanju dijele na mjesto krunisanja, osobu koja je krunisala i vrijeme krunisanja.

"Dugo vremena u historiografiji je bilo etablirano mišljenje da je krunisan u Mileševu u Raškoj i da ga je krunisao tamošnji iguman. Izvor za to je Mavro Orbini i on kaže tako, ali dvije stranice prije on kaže da je Stjepan II sahranjen u crkvi Svetog Nikole u Mileševu u Bosni. Ako uzmemo u obzir ta dva podatka oni su u koliziji. To je izvor nastao 1601. godine. Ako uporedimo franjevačke hronike iz tog vremena koje govore o Bosni, svugdje se Mili nazivaju Mileševo. To poljuljava tezu o Mileševu kao mjestu krunisanja. Kada se 1446. godine trebao krunisati kralj Tomaš, dubrovački poslanici pišu da će se Tomaš krunisati u Milama u Bosni jer to mora tako da bude. Recimo ranije 1408. Sigismund Luksemburški koji se htio krunisati bosanskom krunom, nije to uspio, ali nagovještava 'ja dolazim u Bosnu da se krunišem kako se krunisao kralj Tvrtko'. To ukazuje da je Tvrtko najvjerovatnije krunisan u Milama", kazao je Dedić.

Postoje tri osobe koje su mogući kandidati za krunisanje kralja Tvrtka: Djed Crkve Bosanske, vikar Franjevačke vikarije i mitropolit Mileševski.

"Ako uzmemo da nijedan kralj ni car u Srbiji nisu krunisani u Milešavi nego je to bilo u Peći, a carevi u Skopju te da nije mitropolit taj koji je krunisao nijednog kralja, dolazimo u čudnu situaciju. Također, ako uzmemo u obzir da je krunisanje obavio bosanski biskup koji tada ne boravi u Bosni ili vikar Franjevačke vikarije, oni su članovi hijerarhije Katoličke crkve. Na taj način bi Katolička crkva bila involvirana i ne bi bilo potrebe da se kasnije ponovo kruniše papinskom krunom. Ostaje Djed kao potencijalna osoba. Ja lično nisam uvjeren jer nemam dovoljno argumenata, nema dokaza da je to mogao biti on nego je riječ o sistemu eliminacije", kazao je Dedić.

Kada govorimo o kojoj kruni se radi, postoje teze da je riječ o kruni kojom je krunisan Stefan Prvovjenčani, međutim to je bila papska kruna koja je došla iz Rima u Srbiju pa krunisanje kralja Tomaša koji je pokušao da se kruniše papskom krunom i Tomaševića koji se krunisao ne bi bilo potrebno. Mišljenje koje preovladava je da je riječ o novom predmetu izrađenom za tu potrebu i koji je po likovnim predstavama imao ljiljane kao element.

"Tvrtko je prema mom mišljenju zamišljao da on vlada sa dvije zemlje sa Bosnom i sa Srbijom i on je planirao da ubuduće vrijeme, kao što je pokazao u Dalmaciji, osvoji još neke dijelove Srbije jer je imao legitmitet i moć. Međutim, to se vidi u dokumentima dubrovačke arhive, to su svakodnevni dokumenti gdje se kralj Tvrtko spominje od 1378. pa nadalje piše da je on Rex Bosine et Rascie ili Rex Rascie et Bosine, kao bosanski i raški kralj, ali ovaj koncept će se nakon 7-8 godina napusti i svi kasniji bosanski vladari počevši od nasljednika Dabiše, uvijek je uz njih sintagama Rex Bosine. Dakle izgubila se sintagma rex Rascie, što ukazuje da je Tvrtko želio da zavlada sa obje zemlje", kazao je Dedić.

Dedić je pojasnio da se Tvrtko krunisao kao kralj Srbljem, Bosne i da kada se povuče paralela sa nekim drugim vladarima, Car Dušan se nakon osvajanja bizantskih prostranstava proglasio carem Srba i Grka.

"Tvrtko je osvojio dijelove ranije srpske države i ostvario vlast nad Srbima. Na taj način je htio da istakne kojim on teritorijama i narodima vlada. Ono što je bitno, u latinskim dokumentima za vrijeme Tvrtkove vladavine kralj Srbima, Bosne je zamijenjeno teritorijalnim Raška", kazao je Dedić.

Kraljevska titula

Rabić je naveo da je za javnost jedna od omiljenih tema titulatura jer su se iz nje izvlačili dalekosežni zaključci.

"Tvrtko u svečanoj povelji iz 1378. godine navodi da je okrunjen sugubim vijencem. To u savremenom prijevodu ne znači ništa drugo nego dvostruka kruna i titula mu je glasila Kralj Srbljem, Bosni, Pomorju i Zapadnim stranama. Dvostruka kruna je koncept kojeg je Tvrtko razvijao prije nego je postao kralj, a to je koncept da vlada sa dva kraljevstva. Simbolička predstava je njegov pečat koji je sačuvan na povelji nasljednika kralja Dabiše u kojem se na štitu nalaze simboli kuće Kotromanića - ljiljani i dvoglavi orao koji simboliše Nemanjiće. Na tom pečatu dominiraju heraldički simboli ljiljana. On je tim činom htio da naglasi ambiciju koju je tada imao", naveo je Rabić.

Pojasnio je da je simbol ljiljana tema za poseban panel i da je to jedan od najčešće korištenih simbola u Evropi pa i u prošlosti i Egiptu i Dalekom istoku. U bosanskom kontekstu ljiljan je došao iz Francuske jer je bio simbol Anžuvinaca, a ušao je preko Ugarske i Srbije i nalazimo ga tek u ovom vremenu. Ljiljan u suštini simbolizira krst, jer je simbolika u Tvrtkovoj povelji i njegovoj vizuelnom identitetu sakralna i veže se za Bibliju.

Vjerski identitet kralja Tvrtka

Dautović je naveo da se u historiografiji tumači da je Tvrtko bio pripadnik sve tri konfesije koje su bile u srednjovjekovnoj Bosni, ali da moderna historiografija odbacuje pripadništvo pravoslavlju iz više razloga.

"Naime, osnovni argument tom tumačenju je da je Tvrtko pravoslavne vjere jer je to bio njegov otac Vladislav, a otac Vladislav je bio pravoslavne vjere jer njegova majka došla iz Srbije. U srednjem vijeku nema prenošenja vjere preko majke jer majka ne odgaja djecu na dvoru. Dvorski establišment osvaja nasljednike i ne možemo govoriti da se vjera prenosila sa majke na dijete. Imamo dokaze da su u Bosni postojali interkonfensionalni brakovi, to nije bilo dozvoljeno ni u Srbiji ni Hrvatskoj. Mlada kada se udavala u neku velikašku kuću nije morala mijenjati svoju religijsku pripadnost", pojasnio je Dautović.

Dautović je istakao da kada se Bosna širi na prostor kojim je vladala srpska kraljevina, a Stjepan je zauzeo Hum, a Tvrtko Polimlje i Podrinje, vidi se da se srpska pravoslavna crkva povlači iz tih područja jer to nije srpska država.

"Srpska pravoslavna crkva je osnovana malo prije nego što su srpski župani postali kraljevi. Usko je povezana sa dinastijom Nemanjića i ograničena na područje Srbije. Nema institucionalnog prisustva pravoslavlja na području banovine i kraljevine Bosne. Tvrtka nije imao ko krunisati u Mileševu jer tada nikoga nema u tom manastiru, tek pedest godina kasnije se javlja iguman tog manastira. U tom trenutku je manastir napušten. To je najveći argument kontra toga da je Tvrtko krunisan u Mileševu", kazao je Dautović.

Naveo je da je veliki dio historičara tvrdio da je Tvrtko prešao na katoličanstvo i da postoje argumenti i za i protiv. Poznato je naprimjer da Tvrtko bosanskog biskupa fra Peregrina Saksonca naziva duhovnim ocem.

"Kada daruje splitsku crkvu i splitskom nadbiskupu daje novac spominje se kao 'biljčica katoličanstva u Bosni'. Istovremeno postoje optužbe, naprimjer papa Urban V kaže da je izbio požar u Bosni i da je to zato što Tvrtko štiti patarene i protjeruje katolike. Njegov brat Vuk ga, kada je došlo do sukoba između njih, tuži papi za te iste stvari da štiti heretike. Najjači argument u prilog katoličanstva kralja Tvrtka je da je sahranjen u franjevačkoj crkvi svetog Nikole u Milima kod Visokog", rekao je Dautović.

Ipak, spomenuo je da je papa Nikola II kralju Tomašu rekao da je on prvi bosanski kralj koji je ušao u katoličku vjeru.

Dautović je rekao da on smatra da je Tvrtko sahranjen i krunisan u crkvi u Milama jer je to bilo najsvetije mjesto u blizini kraljevskog dvora.

"Tada je u bosanskoj banovini i kraljevini najvažnija institucija bila Crkva bosanska. Ona je formirana nakon što je bosanska biskupija prebačena iz Bosne u Đakovo polovinom 13 stoljeća. Dakle, nema Crkve bosanske kao institucije u vrijeme bana Kulina, nema u vrijeme bana Ninoslava. Tek kada biskupija prelazi u Ugarsku, Bosna ostaje bez crkvene institucije kao stuba društva. Nema objašnjenja zašto neki čovjek treba vladati u srednjem vijeku bez tog opravdanja s neba i mora nešto da nadomijesti tu biskupiju. Bosanski vladari, vlastela pronalaze taj samostanski red krstjana i uz pomoć njega formiraju Crkvu bosansku kao instituciju", kazao je Dautović.

Objasnio je da postoji veći broj pokazatelja da je Djed Crkve bosanske bio vrhovni vjerski autoritet i da je mogao narediti kralju da poništi neke odluke.

"Prisustvo bosanskih franjevaca tada nije bilo jako kao pedeset godina kasnije i zato mislimo da je Djed Crkve bosanske i bio koronator, a šta je lično bilo ne možemo znati. Državno, sa gledišta vladara nije mogao pripadati katoličanstvu jer je imao drugu važnu crkvenu organizaciju u blizini i morao je biti vjeran njoj. Tvrtko se krunuisao 1377. godine za kralja, a papinstvo taj čin nije priznalo narednih pedeset godina. Proći će pola stoljeća prije nego neki papa bosanskog vladara nazove kraljem", kazao je Dautović i naveo da tek Martin V kralja Tvrtka II naziva kraljem, a Bosnu kraljevstvom.

Profesor Kamberović je sumirao da se može reći da Tvrtko nije krunisan u Milešavi nego Milama, da nije mogao biti vjerovatno katolik, ali da je krunisan u crkvi jer je bio najbliže dvoru i da je koronator bio Djed Crkve bosanske. Dautović je kazao da su to stavovi moderne bosanske historiografije.

Zaključci historičara

Duranović je u svome konačnom izlaganju navela je Tvrtko jedan od najznačajnijih historijskih ličnosti i da je uspio što vladari prije njega nisu uspjeli, a ni vladari poslije nisu uspjeli da zadrže teritorije koje je on zauzeo. Uspio je da digne Bosnu na jedan novi nivo te podsjeća na riječi profesora Dubravka Lovrenović da je Tvrtkova ratna zvijezda sijala u Dalmaciji.

Rabić je rekao da Tvrtko nema veze sa nacionalnim identitetima koji se danas otimaju za njega, jer se zna kada su nacije nastale i da ne bi kidnapovao Tvrtka i dovodio u moderno doba u kontekst čiji je Tvrtko.

Dedić je rekao da je Tvrtko iskoristio sve što mu se našlo u rukama i vrijeme i prostor da pokaže talent vladara i sublimirao konstatacijom "Ako ste umrli 1391. godine, a 2023. mnogi narodi koji su nastali ili identiteti koji su nastali nakon tog perioda žele da ste dio njihovog korpusa, onda ste uspjeli u životu".

Dautović je zaključio da je Tvrtko bio kralj osvajač koji je skupljao teritorije, bio je ambiciozan jer je skupljao titule i bosanskoj banovskoj dodao titulu kralja Srba koja je bila titula Nemanjića. kaže da je radio sve u korist vlastite dinastije i političkog dijela srednjovjekovnog bosanskog društva koje se prepoznaje kao Dobri Bošnjani. A to se odnosi samo na najmoćnije bosanske plemiće i barone.

"Jedan tipični srednjovjekovni vladar svog vremena nije bio avangarda. Nije imao namjeru da ujedinjuje Slavene i oslobađa ih ropstva nego je imao namjeru da širi svoju domenu, vladanje, kako je najbolje nazvati srednjovjekovnu političku tvorevinu", kazao je Dautović navodeći da tri priče danas svojataju kralja i da ga svako ima pravo smatrati svojim, izučavati, proučavati, ali da ga ne treba smještati u naše okvire jer mi živimo u užim okvirima u odnosu na Tvrtka. Zaključio je da ostavštinu kralja Tvrtka ne treba svoditi na nivou naših nacionalnih podjela.