Ovo je priča o vatrogascu Kemalu Cacanu: Moja je obuka bila 15 minuta u junu '92. godine

Grad Sarajevo ne pamti vatrogasnu intervenciju u kojoj Cacan nije djelovao. Bio je neustrašiv u najtežim situacijama u svom rodnom gradu, uvijek svjesno riskirajući svoj život kako bi pomogao sugrađankama i sugrađanima. Baš zato je njegov doprinos zajednici neprocijenjiv.

Za portal Klix.ba ispričao je pozadinu svoje priče, prisjetivši se početaka kada je u ratu zahvaćenom Sarajevu sudjelovao u gašenju požara na Vijećnici, na zgradi Oslobođenja, zgradi Elektroprivrede, opisavši tako niz intervencija koje su obilježile njegove godine.

U vrijeme požara ne postoji radno vrijeme: "Idemo svi kao jedan"

Ispričao je i kako se odvija jedan radni dan vatrogasaca, naglasivši da ovaj posao vidi kao sport u kojem je adrenalin uvijek prisutan pa kada zazvoni telefon i stigne obavještenje o nesreći potreban je samo minut da se presvuku u odijela i upale vozila zaputivši se na mjesto nesreće.

"Radno vrijeme za dežurnu smjenu počinje u osam sati kada se postroje vatrogasci i odmah se kao u vojsci pročita dnevna zapovijest i raspored dežurstva u objektu. Nakon toga se ide u garažu gdje se svako vozilo i komad opreme prekontroliše. To je obavezan pregled koji traje do 08:45. Tada vozači pale kamione, probaju ih i provjere je li voda u redu. Svaki dio se provjerava detaljno", ispričao je Cacan.

Kaže da se uvijek zna ko nosi odgovornost jer onaj koji pregleda vozilo se potpisuje, tako da u slučaju kad bi se na mjestu nezgode uočilo da nešto nije ispravno, odgovornost snosi onaj koji je pregledao vozilo.

"Vrijeme za pauzu traje do 10:00 sati, nakon čega kreću poslovi, popravke na kamionima i pregledanje opreme. Od 12:00 do14:00 sati predviđena je ili teoretska nastava u učionici ili praktičan rad. Sad smo više akcenat stavili na praktičnu nastavu jer djeci koja su zaposlena prije nekih osam mjeseci fali praksa. Dobijemo 70-ak novih, a sve to su djeca 2000. godište. Treba nam pet godina da napravimo vatrogasca od njih", napomenuo je Cacan.

Ističe da iako imaju formiranog vatrogasca, nekoliko godina je potrebno držati ih pod nadzorom jer do sazrijavanja vatrogasca u punu zrelost dolazi otprilike osam godina nakon što dođu na radno mjesto.

"Rukovodilac akcije gašenja požara odgovara za sve – za svoje ljude, civile, opremu i za građane. Bilo šta da se desi bilo kom vatrogascu rukovodilac odgovara", naglasio je Cacan.

Zatim, opisuje da nakon svake veće intervencije uslijedi analiza požara.

"Onaj ko je rukovodio na tabli nacrta šemu. Razbije intervenciju na proste faktore – kako su se ponašali vozači, gdje je kamion, kuda su išli pravci djelovanja. Kad sve takstativno pobroji, grešaka uvijek bude, ali greška ne znači da će letit glava. Uvijek se moglo bolje, no to nas samo napomene da se idući put greška izbjegne. Međutim, nijedan požar nije isti", ispričao je Cacan.

Tako izgleda normalan radni dan vatrogasaca, no naglasio je da je u slučaju dojave požara sve spremno.

"Kad primimo dojavu ne treba nam ni minuta da se spremimo. Čim zazvoni telefon ljudi se presvlače i voze. Ako je reol od Čengić Vile do Bradine ide ova stanica Stup jer ona je u ovom dijelu grada najjača", razjasnio je.

Potvrdio je, međutim, da je posao vatrogasaca jedan od rijetkih za kojeg se ne može reći da ima radno vrijeme, posebice u slučaju požara većih razmjera.

"Imam radno vrijeme od osam sati, ali kad je bio požar u Bilježevu zvali su mene, kad je bila evakuacija u Ibisu zvali su mene. Kad je bio požar na Hecci iz ove ispostave su svi izašli. U tom slučaju po mom naređenju zove se smjena koju ja tražim, naprimjer danas je tu prvi vod, ali ja kad pozovem drugi vod svi dolaze na posao. Samo po pozivu vatrogasac smije doći", objasnio je Cacan.

Izrazio je ponos povodom neustrašivosti vatrogasaca s kojima radi.

"Svi oni trče. Svi hoće. To je adrenalin. Ovo nije posao, ovo je sport, a da kažem šta je satisfakcija - svi bježe mi idemo, a svi idemo kao jedan. To je ljepota ovog posla jer radiš nešto što ne smije svako, ali mi treniramo za to, edukujemo se za to. Ova nova djeca su stvarno dobra", tvrdi Cacan.

O finansijskim izazovima, teškoćama za nabavku opreme i zakonu koji čeka na potpis

Cacan napominje da je posao vatrogasca strahovito skup posao.

"Svaki kamion ili dio opreme su cifre od tri ili četiri nule. Moja uniforma košta komplet 4.000 KM, a zamislite za 200 ljudi. U prethodnom periodu to je bilo zapelo, nismo imali opreme", ukazao je.

Akcentira da je opština nosilac vatrogasne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine.

"Zakon o zaštiti od požara kaže da opština mora da ima svoju profesionalnu vatrogasnu jedinicu. U gradskim sredinama kao što je Sarajevo granice nisu jasne, a zakon jasno kaže da se tad prave zajedničke vatrogasne jedinice koji će pokrivati teritorije tih udruženih opština", objašnjava Cacan.

Konstatirao je da opštine, pak, ne daju novac za opremu, već da finansiranje dolazi iz Kantona. Naznačio je da bi novac posebno značio zbog nabavke novih kamiona.

"Od 2009. godine od kada je izašao taj zakon sve opštine morale su potpisati sporazum sa vladom Kantona Sarajevo kao našim poslodavcem da se u formira zajednička vatrogasna jedinica Kantona Sarajevo, ali obaveza je i da se određeni procenat kako se dogovore iz opština, izdavaja za nabavku opreme vatrogasne brigade. Sad je 2024. godina, taj se sporazum nije potpisao. Jesmo na budžetu, ali oprema se mora finansirati iz opštine. Ispoštovali smo sporazum koji nismo potpisali, a oni nama ne daju dinara", podijelio je.

Bio je i profesor i vatrogasac: "Ko jedanput udahne dim, cijeli život ostaje vatrogasac"

"Ja sam dijete Sarajeva. Rođen jedno deset metara od Vijećnice. U svojoj mladosti išao sam na Prirodno-matematički fakultet, smjer Matematika. Godine 1992. sam apsolvirao. Ostaje mi jedno pet ispita da završim, a počne rat. Tada je bilo tačno pola-pola u nacionalnom sastavu. Malo manje od polovine ode i vatrogasna brigada ostane na suhoj razini i onda daj ljude, ko će, šta će. Tako i ja dođem u vatrogasnu brigadu. Tradicija je to ustvari. Moj otac je radio u vatrogasnoj brigadi. Moj brat je penzioner vatrogasne brigade", objašnjava on.

Cacan je sedam godina radio kao profesor Matematike u Srednjoj grafičkoj školi, uporedo obavljajući vatrogasni posao.

"Onda dođe 2000. godina i pitaju me da se odredim na koju ću stranu. Ima kod nas starih vatrogasaca jedno pravilo - Ko jedanput udahne dim, cijeli život ostaje vatrogasac. Tada se prebacim u vatrogasce kompletno. Danas dođu ova djeca i šest mjeseci ne smiješ ih pustiti. To su pripravnici, traje obuka, teorija. Nama je obuka bila u junu 1992. godine 15 minuta - ovo ti je crijevo, lezi i gasi", prisjetio se.

Cacanove prve intervencije u ratu: "Vijećnica mi je obilježila karijeru"

Nema opasne situacije s kojom se vatrogasac Cacan nije uhvatio u koštac i bez oklijevanja. Prva njegova intervencija bila je gašenje požara na Oslobođenju, kad je prvi put zgrada planula.

"S one strane Nedžarića puca, siječe te. Ležiš i ne možeš da se makneš, gasiš ono što smiješ. U avgustu 1992. godine tadašnji komandant Kenan Smijić rekao je hajde da uzmemo najbolju osmoricu iz svake smjene i da se pravi interventvo odjeljenje. Tada uđem u to odjeljenje. U ratu ideš na požar, vraćaš se s tim kamionom i već te čeka drugi kamion. Tih osam ljudi je išlo stalno kad je baš žestoko", opisao je Cacan svoju prvu intervenciju koja je trajala cijelu noć.

"Ne možeš prići. Pobjeći. Legli smo ispod stepenica. Top je gađao, probijao zgradu Oslobođenja koja je od stakla. S tim interventnim odjeljenjem u ratu išao sam na svaki od jakih i ozbiljnih požara. Najgori dan bio je 5.oktobar 1992. godine. Napad na Jedanaest plavih. Neprijatelji udaraju. Prvo plane zgrada iza Holiday Inna. Pogodi i Holiday Inn. Sljedeća je zgrada Elektroprivrede. Sve se dešava u 15-20 minuta. Poslije 15 minuta Općina Novo Sarajevo, a na Grbavici grmi. Pravi napad", prisjeća se Cacan.

Kaže da je kompletan grad tada bio pod dimom.

"Sjećam se dobro 08:30 ujutro kad sam krenuo na Elektroprivredu mrkli je mrak. Dolazim na Elektroprivedu i tadašnji direktor Edhem Bičakčić kaže na jedan i po je glavni centar za struju u Sarajevu i da je gotovo ako on izgori - a na Grbavici se popeo tenk i gađa Elektroprivredu. Udara je neprestano, a ne može da se spusti ispod trećeg sprata jer mu smeta sjeverna tribina stadiona Grbavica. To je bilo u 08:30 a vratio sam se u brigadu u 01:30 ujutro. Nema smjene i nema jesti", ispričao je.

U toj intervenciji bio je i povrijeđen.

"Tada me opalio geler. Zamislite situaciju, gasim požar i imam aparat na sebi, razbije mi masku, udari me u čelo i samo me krv zalije. Skinem masku i on stoji u čelu. Nije probio lobanju nego stao, da li je beton ili geler, ne znam. U svemu tome evakuacija. Ostavi sve i trči spašavaj ljude. Probijaj zid da bi izašli ljudi na drugi izlaz. Taj dan mislim da je bilo 116 ljudi i niko nije poginuo. Inače šta je interesantno, imam tu neku fotomemoriju, ja se ne mogu sjetiti da nam je civil ikada poginuo u ratu ako je bio živ, da nešto gori a da je on unutra, nikad nam nije poginuo u ratu", podijelio je.

Govorio je i o gašenju požara na Vijećnici kada je priznao da se i dan danas, nakon toliko godina, i dalje plaši požara.

"Meni je zlo od Vijećnice. Kad dođe 25. avgust ja se naježim. Vijećnica mi je obilježila karijeru. Pitaju ljudi šta si osjetio kad si tad vidio Vijećnicu. Nema emocija. Inače u požaru nema emocija. Govorim i ovoj djeci da je strah normalna ljudska pojava. Ja se bojim požara i poslije toliko godina, ali bojim se samo da vidim šta me čeka jer ja odgovaram za civile", priznaje Cacan.

Napominje i da su vatrogasci ljudi od krvi i mesa: "Osjećaj se vraća kasnije, dok radiš emocije nema"

Cacan je saopštio da više ni sam ne zna koliko puta se prisjetio gašenja požara na Vijećnici.

"Dok mi je mati bila živa i dok se radilo u operative kaže svaku noć galamiš u snu. Opterećen si. I mi smo ljudi od krvi i mesa, sve što se dešava na terenu mi to kasnije vraćamo. Kaže koliko si puta preživio. Otkud znam. Malo ljudi zna da sam jedini od aktivnih među onima koji su gasili Vijećnicu. Svi su otišli u penziju ili su umrli", istaknuo je.

Međutim, navodi da je isključiti osjećaj nešto što se odvija po automatizmu.

"Samo radiš. Šta osjeća hirurg koji radi operaciju srca - ništa, zna se šta mu je posao. Mi zato dok posao odradimo, kasnije se osjećaj vraća. Umro mi je najbolji drug, bliži mi je bio nego brat. Parnjak. Udario ga je srce i ukapilo ga. Ne mogu sebi ni dan danas da dođem. To je kod nas problem. Mi smo hladni, profesionalni, ovakvi, onakvi. Mi to u sebi proživljavamo i šta je interesannto, vrlo malo, odnosno vrlo kratko živimo poslije, u penziji. Tri ili pet godina. Pretprošle godine u tri mjeseca četiri srčana udara. Mi smo takvi kakvi jesmo. Ovo je strahovito fizički težak posao. Zato moramo imati mlade, kao i policija", naglašava on.

Diskriminirajući član zakona: "Dajte ukinite taj član"

"U našem zakonu ima takav diskriminirajući član koji meni brani da u svoj ekipu primim medicinskog tehničara, nekoga ko će se brinuti o povredama civila, ljudi. Ima u Dobrinji Sportska gimnazija. Momci, sportisti, koji su spremni, a ne možeš ih zaposliti jer su gimnazijalci. Dajte ukinite taj član. Imamo gimnazijalaca milion opšti smjer koji ne mogu ništa raditi, a spremni su. Dajte da ih primimo. Ovdje se uči fizika, hemija i elektrotehnika. To su tri dominantna smjera. To je zakon na požaru. Ovo je nauka", napomenuo je Cacan.

Požar na pijaci na Otoci i na pijaci Hecco: "Ljudi prave klopke"

"Dok nekoga ne uhapsiš, ovo se neće suzbit. Ljudi prave klopke. Na Heccu dolazim i pitam kuda ću uć, kažu ne znaju. Dođe šef Hecce i kaže gdje su vrata, a ja pitam ima li još negdje jer gori podrum a ne možemo prić. On kaže da nema pojma. Zato se polomimo. Izvadimo devet boca plinskih, butanskih, izvadimo dvije ascilinske. Pitaš imaš li ih još, kaže otkud ja znam. Imali smo požar pod kontrolom i onda se dešava da je u tom momentu nešto ekplodiralo i popadala su stakla. Prvo pitanje je bilo ima li ikoga unutra. Nema. Dobro je", ispričao je.

Cacan je potvrdio da je na Hecci izgorio skladišni prostor i podrum gdje se nalazila kotlovnica, dok gornja četiri sprata, svadbeni salon i hotel nisu.

"Samo jedna radnja je uhvatila i to ona koja nije imala zida, nego je požar prošao kroz pleh. To je šteta na Hecci. Minimala. Neko kaže ima toliko i toliko hiljada štete, a šta smo mi spasili? Treba razmišljati na taj način", napomenuo je.

"Tražimo od vodovoda dugi niz godina da nam daju hidrantsku mrežu gdje se možemo snabdijevati vodom, da se ne desi kao sa Heccom. Ovaj požar treba sto hiljada litara vode, a ti imaš pet, šest i sedam kamiona po šest, sedam tona i to su samo kugovi kada moramo otići do Ilidže pa na pumbu pa se vratiti, praveći krugove dok dovlačimo vodu", istaknuo je.

Uočene nepravilnosti u posljednjim intervencijama

"Nezvaničan podatak je da dan prije nego će se Hecco zapaliti ušlo je 18 šlepera robe u magacin. Hajde da on to reda po zakonu, da su između njih prolazi, vatrootporni zidovi, ali ne. To su gomile. Pijaca na otoci, tamo gdje je prvi zid tu smo požar zaustavili. Ne možemo gasiti požar kad kompletna sala gori, a nema vatroopornih prepreka. Ne znam ni ko prima te objekte. Nekada davno bila je instalacija tzv. 'suhog voda'. Dođu vatrogasci priključe crijevo i vod ide na zadnju etažu. Štedi i vrijeme, a sad smo prisiljeni trčati uz stepenice", ističe Cacan.

Kaže da je panika veliki problem usljed čega evakaucije mogu biti loše.

"Maska koju mi nosimo ne može podnijeti zadihanost pa moramo disati normalno. Duboki uzdisaj, lagani izdisaj. Kao kad trčiš, kontroliši disanje. Građani u panici to ne znaju. Počnu vrištati. Do prije nekoliko godina naša oprema je bila teška 42 kilograma, a sad je to spalo na nekih 27 kilograma. Uniforma ima 4/5 kilograma, čizme 3 kilograma, ali sva oprema koju nosiš, to je 27 kilograma. Zato nema trčanja. Pogledajte kako Amerikanac gasi požar, stane spolja i samo zaljeva. Ide kući osiguran, neće da rizikuje. Pogledajte kako radimo mi, svi unutra. Mi radimo unutrašnju navalu. Tu je razlika između nas i njih", poručio je.

Upozorava i da je opština dužna da napravi dimnjačarsku službu.

"Dva puta godišnje dimnjak se mora očistiti, a ne čisti se. Ćevabdžije na čaršiji su obavezne svakih mjesec dana na čaršiji spaljivati dimnjak. Ako plane čaršija, nemaš je gdje zaustaviti. Čaršija je takva. Oni se pridržavaju tih propisa, ali obični građani ne", naveo je.

Napominje da nema gašenja dimnjaka jer postoji opasnost od eksplozije.

"Voda na 685 stepeni počinje da eksplodira jer se razvija vodonik i kiseonik. Vodonik je eksplozivan gas. Može puć kuća. Ponesi vodu, zalij grede da se ne upale. Pozoveš vatrogasce, urade dežuru na dimnjaku i sačekaju da odgori", pozvao je.

Kaže da se takav slučaj obično dešava u kasnim satima.

"Jedan sat ujutro ako zazvoni nije lažnjak. Znaš da je to gluho doba noći i da je požar već dobro uhvatio pa je neko vidio. To će trajati cijelu noć, zna se", kaže Cacan.

O smrtnim slučajevima: "Nije to lični neuspjeh, ali zavlada grupna tišina"

"Kad se desi smrtni slučaj to je grupna tišina. Kuća u Bilježevu ekstra je urađen posao, ali su se u stanicu vratili svi i šute jer je poginuo čovjek. Kad se dešava smrtni slučaj nije to lični neuspjeh, ali svi se pitaju pa možda smo mogli. Kad je bio zemljotres u Turskoj 1999. godine ja sam bio komandir jedinice koja je išla da spašava. Zvao se Gelčuk. Mrtvih na hiljade...", prisjetio se Cacan takvih prizora.

Zato kaže da nema ljepešeg osjećaja nego od onog kad spasite nečiji život.

"To je draž ovoga posla. Radiš nešto što ne radi svako, što malo ko smije. Desilo se prije dvije ili tri godine na Alipašinom da je ugljen monoksid skoro ubio majku i dvoje djece. Dolaze vatrogasci i kreće oživljavanje, vještačko disanje, pruža se hitna pomoć. Oživili su ih sve troje. Spasili živote. Poslije nekoliko dana dolazi žena sa troje djece i svi plaču. Zamislite prizor, dolazi dvoje djece koje si spasio i majka. To je taj osjećaj", podijelio je.

Posao vatrogasca je posao i za žene

"Godine 2009. je važio propis iz Socijalističke Federativne Republike Jugoaslavije gdje da bi bio vatrogasac, moraš da odslužiš vojni rok. Odgovor se sam nameće, ali od 2009. godine nigdje ne stoji da ne mogu raditi žene. Mogu raditi i žene, mada, mi još nemamo uslova za to. Trebaju posebne spavaone i posebna kupatila. Ima djevojaka i žena koje su članovi DVD-ova. Ja sam za", mišljenja je Cacan.

Tada se prisjetio i kolegice iz Amerike koju je upoznao u vrijeme rata.

"Imam u telefonu fotografiju iz 90.-ih, gdje mi neko previja ruku dok sam povrijeđen. Nisam mogao raspoznati ko je da bi mi se prošle godine javila žena sa te fotografije - američki profesionalni vatrogasac Haidy. Poslije 30 i nešto godina došla je da me vidi. To su neke stvari koje ostaju", ispričao je Cacan.

Posao vatrogasca: "Ljepšeg i zahtjevnijeg posla nema"

Cacan napominje da je posao vatrogasca 80 posto improvizacija, a da bi improvizirao potrebno je dobro poznavanje teme.

"Ne možeš da improviziraš, a da nemaš pojma šta će se desiti. Imaš problem, moraš ga riješiti, ali ne na onaj klasični način kako piše u knjizi, nego na drugi način. Ljepšeg i zahtjevnijeg poziva od ovoga nema. Nekada je bila priča da je najstresniji posao biti predsjednik Amerike jer donosi važne odluke za cijeli svijet. Ja to shvatam, ali ovaj posao se rangira kao teški fizički rad", ocjenjuje Cacan.

"Poslije trideset godina se bojim požara"

"Ja se poslije trideset i nešto godina bojim požara. Moj broj intervencija je četverocifren, ko zna koliko. Nikad ne znam šta me čeka, ali kad dođem i vidim požar nema osjećaja, samo komande. Na Hecci sam smršao tri kilograma, a u opremi sam prešao 32,9 kilometara", opisao je.

No, Cacan kaže da čak poslije toliko godina ne razmišlja o oporavku.

"Ja sam došao ujutro na posao i da me pitaš kakav sam, što kakav sam, pa dobar. Nisam ja nešto ni umoran, ali ono što kažem djeci -prvo pijte vodu. Bez obzira koliko si jak poslije pola sata se ruke tresu. Dajte nam vode. Pada šećer. Sad mi u uniformi uvijek stoje dvije čokoladice", navodi on.

Kaže da i vatrogasci osjećaju bolove, ali da poslije bilo kakve intervencije treba ponovo ići na neku drugu, odmah se ide. Tada je ponovo naglasio da jedan čovjek ne može puno uraditi sam te da je posao vatrogasca timski rad.

"Ne postoji najbolji vatrogasac, postoji najbolja ekipa. Ja kao jedan čovjek sam ništa ne mogu. Kao fudbal", zaključio je.