U toj ulici nalazi se zemljišna parcela koja opet ima tri naziva: Liska park, Liska groblje i Liska harem. U tom parku, groblju ili haremu, svejedno, početkom rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. i 1993. godine ukopane su prve žrtve grada Mostara. Uglavnom stradali u granatiranju grada kojeg je tada naredio Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije koji je prošle godine pravomoćno oslobođenu u Haškom tribunalu.
Zajedno u smrti
Tu su, također, sahranjeni i pripadnici Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su 1992., boreći se zajedno, dali ono najvrjednije za odbranu svoga grada i države.
Prvi ubijeni građani našli su tu smiraj početkom aprila 1992. godine radi nedostatka mjesta za ukop i radi nepristupačnosti mnogih groblja i harema koji su se tada nalazili iza linija koje su do oslobođenja Mostara u junu 1992. držali rezervisti Jugoslovenske narodne armije (JNA) i paravojnih snaga pod kontrolom srbijanskih službi bezbjednosti.
Jedinstveno je to mjesto gdje na otprilike 800 kvadrata počivaju na jednom mjestu, svako u svom grobu ili mezaru, ljudi svih vjera i nacionalnosti.
Tokom 1992. i jednim dijelom 1993. godine u ovom parku je ukopana 461 osoba. Nakon rata, od 1995. do 1998. godine, sa ovog mjesta je na zahtjev rodbine ekshumirana trećina stradalih i njihove kosti su premještene u porodične grobnice ili hareme. Rodbina stradalih koji nisu premiještali posmrtne ostatke svojih najmiliji, njihova počivališta su obilježili adekvatno postavljajući bašluke i spomen ploče.
Nakon toga ovo mjesto je postalo svojevrstan teret Mostaru. Dio prošlosti koji bi i zaboravili. Kao i mnogo toga drugog i ovo mjesto, gdje su Mostarci bili ujedinjeni, pa makar i u smrti, postalo je predmet podjela u gradu na Neretvi.
Od rata pa sve do danas ovo mjesto je bilo ignorirano od gradske vlasti i institucija koje se o ovom trebaju brinuti. Dok jedni insistiraju da se ovom mjestu treba vrati ranija namjena zelene gradske površine, drugi smatraju da se on u budućnosti tretira kao harem (što sad i jeste), te da se posmrtni ostaci ne premještaju odavde.
Ujedinjenjem svih šest ranijih općina Mostara, ovo pitanje je zamrznuto, kao i život u Mostaru, te se nikad nije našlo na dnevnom redu Gradske uprave i Gradskog vijeća Mostara.
Pijanke na groblju
No, i danas nakon toliko godina gradska vlast u Mostaru se ignorantski ponaša prema ovom mjestu. Ukoliko već ne može riješiti navedeni problem, ovo mjesto se moralo makar ograditi i adekvatno zaštititi kako bi se dao pijetet žrtvama.
Umjesto toga dešava se da neki ljudi u nedostatku parking prostora ili želji da ne plate parking, svoje limene ljubimce parkiraju tik uz grobove! Može se, također, primijetiti da nekulturne i necivilizirane osobe u večernjim satima sjede po grobovima i mezarima konzumirajući alkohol i ko zna šta još. Nađe se tu i pokoji par. Također, u blizini su i kontejneri za smeće, a na pedesetak metara udaljenosti od grobova je postavljen zabavni Luna park!
Zašto?
Sve su to pitanja koja godinama ostaju neriješena u Mostaru. A odgovor na dilemu kada će mrtvi dobiti svoj mir u Mostaru, bit će, očito, poznat onog trenutka kada politika da zeleno svjetlo da i oni živi mogu normalno živjeti.
