Vremena su se promijenila i sada su rijetke osobe koje idu na prvomajski uranak. Tu tradiciju i danas njeguju Ramiz, Džemila i Dika koji su sa sjetom govorili o periodu prije i nakon rata.
"Najviše se izlazilo na uranke na Vratnik, Zlatište i Vrelo Bosne. To su bili fini uranci. Omladina se sastajala, pa su se momci i djevojke u poznavali i sklapali brakove. Tu je bila i harmonika, nije bilo bendova kao sada. Pjevale su se sevdalinke i okretala janjad. 'Što je lijepo vrelo Mošćanice' se često tada pjevala na urancima. Sada je sasvim drugačije", rekao je Ramiz iz Centra za zdravo starenje Novo Sarajevo koji pjeva u sekciji "Sevdalije".
Sada više ne ide na uranke po izletištima, već se s porodicom i najdražima okupi na svojoj vikendici na Kobiljači.
"Bude nas oko 50-60, ispečemo janje i bude lijepo. Ali bolja su mi ona vremena bila. Imali smo manje, ali je bilo slađe", kazao je.
Dika je izgubila muža prije nekoliko godina i njeno obilježavanje Prvog maja nije isto već godinama, ali trudi se da i danas ode na uranke na našim planinama.
"Ja sam iz Foče i morali smo ustajati rano ujutro da bismo pronašli lijepo mjesto pored Drine gdje ćemo se okupiti i okrenuti janje. Društvo bi se dogovorilo i uvijek nas je bilo oko 20. Mi žene bi pripremile uštipke, pogaču, pitu ili nešto drugo i to bismo doručkovali dok janje ne bude gotovo. Tu je bila i harmonika i pjesma. Sjedili bi cijeli dan do kasno uvečer. Nekako je i vrijeme ljepše bilo. Djeca su mi se kupala u Čehotini koja je malo toplija od Drine. Sada se svi manje družimo", rekla je Dika.
Ističe kako se današnja omladina ne zna družiti i uživati onako kako su oni u prijeratnim godinama jer jure za poslom, te nemaju vremena jedni za druge. "Kad mi je rahmetli muž bio živi išli smo sa sestrama i bratom, a sada idem sa svojim prijateljima na Igman. Bez pjesme se ni danas ne može. To sam naslijedila od svog amidže i babe, a brat mi je svirao harmoniku. Prije je bilo pravo veselje", kazala je Dika.
Džemila se s tužnim osmijehom prisjetila Prvog maja kada su 1991. godine njeni roditelji, familija i njena porodica okrenuli posljednje janje zajedno. Rat je učinio svoje, roditelji su joj umrli i sada je sve, kaže, mnogo drugačije.
"Fino smo se sastajali svake godine i pravili sve ono što ide. Otac bi navečer pripremio drva za logorsku vatru koju bi zapalio ujutro i svi bismo se okupili oko nje. Kada janje bude gotovo, fotografisali smo se. Tu fotografiju i danas čuvam kao zjenicu oka. Djeca su se radovala i igrala. Kada janje bude gotovo muški ga isijeku i onda bismo jeli. Sve se to organizovalo na livadi", rekla je Džemila.
Ističe kako se i danas sastaje s članovima porodice, ali da to bez roditelja više nije isto.
"Sad se skupljamo kod sestre u Goraždu. Meni je 2. maja rođendan, pa sve spojimo. Šetamo pored Drine, a ako pada kiša imamo stijenu ispod koje se sakrijemo. Tu su nam stolovi i sve. Bude lijepo", rekla je Džemila.
Spajanje praznika s vikendima često je radnicima omogućavalo da im se prvomajska proslava pretvori u pravi mali godišnji odmor. Tada se razvila tradicija sindikalnih prvomajskih putovanja, ali i porodičnih šoping izleta, gdje je kao najpopularnija destinacija slovio Trst. Ti običaji prekinuti su krvavim ratom. Danas se Prvi maj i dalje slavi, ali nema te nekadašnje čari.
Panika u Kijevu: Prvi put od ruske invazije ukrajinski parlament otkazao sjednicu
