Političko proljeće BiH u januaru: Vratiti se Aprilskom paketu ili čekati Bidena
Zagovornici tog paketa reformi smatraju da bi BiH danas bila funkcionalna država, dok protivnici naglašavaju da ove države možda ne bi ni bilo ili bi bila u još težem položaju da je usvojen Aprilski paket.
Sve amandmane predložene Aprilskim paketom pročitajte u fotogaleriji.
Šta je Aprilski paket?
Radi se o setu amandmana na Ustav BiH, koji je trebao reformisati najviše državno ustrojstvo. Centralnu ulogu imao bi Zastupnički dom Parlamenta BiH, koji je trebao imati 87 zastupnika (sada ima 42) i donositi najvažnije odluke. Taj dom trebao je birati jednog predsjednika Predsjedništva BiH i dva potpredsjednika, kao i državnog premijera i ministre.
Dom naroda bi imao 21 člana, ali bi odlučivao samo o vitalnom nacionalnom interesu.
Odluke u Zastupničkom domu bi se donosile prostom većinom, ali uz obavezu da u sklopu te većine ima po jedna trećina glasova iz oba entiteta. Ukoliko ne postoji trećina glasova iz jednog od entiteta, odluka, zakon ili bilo kakvo imenovanje ne bi moglo biti usvojeno. To je u praksi tzv. entitetsko glasanje.
Zagovornici Aprilskog paketa
Oni koji su se svim silama borili za taj set reformi smatrali su da je to idealna prilika da BiH postane funkcionalna država, s jednim predsjednikom, državnim premijerom i drugim mehanizmima jačanja države. I tada je BiH pratkično mogla napraviti korak naprijed i pomjeriti se s mrtve tačke.
S druge strane, protivnici tog seta reformi su smatrali da bi taj način entitetskog glasanja BiH doveo u opasnost, jer bi jedan entitet u svakom trenutku s trećinom glasova mogao blokirati državni parlament, a u konačnici ga i raspustiti.
Nadležnosti koje je definisao Aprilski paket su suštinski i danas u rukama državnog nivoa, poput odbrane i sigurnosti, vanjske politike, carinske i monetarne politike i slično. Tako da su se sva koplja prelomila na tumačenju entitetskog glasanja.
Uloga Harisa Silajdžića
Nekadašnji predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu i član Predsjedništva naše zemlje i danas, kao i prije 15 godina, tvrdi da nije pogriješio i da bi i danas glasao protiv Aprilskog paketa, a nije isključio ni mogućnost povratka u politiku.
On smatra da se ne može pristati na ucjene entitetskim glasanjem i davanjem moći entitetima, prije svega misleći na mogućnost da RS blokira i kontroliše državu dok se Dejtonski sporazum ne provede do kraja. To se prije svega odnosi na Aneks 7 Dejtonskog sporazuma (povratak svako na svoje).
Danas, više nego ikada ranije, potpuno provođenje Aneksa 7 djeluje utopijski. Ukoliko bi se prognani većinski vratili u mjesta prijeratnog prebivališta, odakle su protjerani, onda bi i entitetsko glasanje imalo smisla. U tom slučaju Bošnjaci bi imali više zastupnika i u skupštini RS-a, ali i zastupnika s teritorije tog entiteta u Parlamentu BiH.
Silajdžić smatra da se zbog toga nije ni moglo pristati na Aprilski paket, jer bi jedna stranka, kao danas SNSD, hipotetički mogla osigurati trećinu glasova s teritorije RS-a i kontrolirati državu i blokirati je.
Međutim, sada se postavlja pitanje gdje smo danas? Šta se u međuvremenu promijenilo i da li danas imamo bolju situaciju? Praksa kaže da nemamo. I danas imamo blokade, neusvajanje ključnih dokumenata za državu i sve je usporeno. Jedino što Zastupnički dom nema direktan mehanizam da raspusti sve i da se ide u nove izbore.
Američka inicijativa ili vraćanje Aprilskom paketu na mala vrata
Čelnik SDA Bakir Izetbegović nedavno je najavio da bi rješenje za izmjene Izbornog zakona bilo u vraćanju onome što je predloženo Aprilskim paketom, odnosno jačanju Zastupničkog doma Parlamenta BiH koji bi birao članove Predsjedništva na osnovu snage koju bi stranke imale u tom parlamentu.
Jasno je da bi vladajućim strankama (SDA, SNSD i HDZ) takvo nešto odgovaralo, ali je upitno koliko bi bila dokinuta demokratija i volja za direktnim izborom, koju građani imaju trenutno.
Izetbegoviću se zamjera i da žuri u takvim prijedlozima, s obzirom na to da se od nove američke adiministracije očekuje aktivniji angažman u BiH.
Iako je Joe Biden najavljen kao neko ko će konačno završiti davno započete procese i omogućiti da BiH "prodiše", jasnih planova trenutno nema. Šta se može očekivati budućim američkim angažmanom još je nepoznato, iako mnogi očekuju direktne rezove poput ukidanja entiteta i kantona.
Politika međunarodne zajednice posljednjih 10 godina u BiH je bila da sve procese prepusti domaćim političarima, koji su se trebali dogovoriti i naći najbolja rješenja za sebe. Praksa kaže da se nisu dogovorili i da država stoji na davno postavljenim okvirima, zakovana u vlastitim blokadama.
