Vlaisavljević kaže da je govorila o rehabilitaciji u društvo. Pitamo je: Koja to druga rehabilitacija postoji?

"Istina je da sam u emisiji televizije N1 javno govorila o 'rehabilitaciji ratnih zločinaca', i svih drugih kažnjenika, govoreći samo i isključivo o 'neophodnosti njihove rehabilitacije u društvo' nakon odslužene kazne. Pojam 'rehabilitacija' sam uporabila kao pravni (krivičnopravni, penološki) termin koji nema značenje koje mu pripisuju oni koji su se uključili u kampanju moje javne diskreditacije, svjesno i tendenciozno izostavljajući kraj moje 'sporne' rečenice. Dakle govorila sam o 'rehabilitaciji u društvo' nakon odslužene kazne, a ne o 'rehabilitaciji od zločina'.

Pitamo ministricu. Kakva je to rehabilitacija od zločina? Zar to uopšte postoji? Zar rehabilitacija u društvo nije sol na ranu žrtvama i zar to nije ključno pitanje?

"U citiranoj rečenici iz pisma udruga kao i u javnim očitovanjima onih koji su ovim povodom istupili u javnosti, značenje 'rehabilitacije' je uzeto kao samorazumljivo: rehabilitirati ratne zločince znači 'utvrditi da su neopravdano osuđeni', znači 'veličati ratne zločince' ili 'rehabilitirati ih od zločina samog'. Niti jedno od navedenih značenja se ni na koji način ne može dovesti u kontekst mojih izgovorenih riječi u spomenutoj emisiji, unatoč svim zlonamjernim interpretacijama. Govorila sam samo i isključivo s pravnog aspekta poštujući i uvažavajući kako domaće tako i međunarodne zakone, te presude i odluke međunarodnih sudova. Pojam 'rehabilitacija' ima drugačije značenje u važećim krivičnim zakonima u našoj zemlji, u međunarodnom krivičnom zakonu, u statutarnim i proceduralnim pravilima Haškog tribunala od onoga kojeg mi se kontinuirano podmeće da sam rabila", objašnjava Vlaisavljević.

Ministrica se u opštirnom odgovoru Udruženju žrtava svjedoka genocida poziva i na Krivični zakon BiH, na odluke Haškog tribunala i pita se kako niko nije konsultovao kriminologe da pojasne. Dalje citira enciklopedije i pokušava objasniti šta je svrha rehabilitacije.

"Kako je moguće da nitko od pravnika, kriminologa, ali i stručnjaka za rad Haškog suda nije konzultiran u svezi s mojoj izjavom, nego su u medijima istupali glumci, redatelji, novinari i političari? Uostalom, u svakom pravnom priručniku, rječniku i enciklopediji stoje jasne odrednice ovog pojma. Citirat ću Enciklopediju Britannicu: rehabilitacija je 'ideja da je svrha kažnjavanja da se na kažnjenika primijeni tretman i trening koji će ga učiniti sposobnim da se vrati u društvo i funkcionira kao član zajednice koji poštuje zakone.' Ili, prema Online Rječniku pravnih termina i definicija: 'Učiniti osobu sposobnom da ponovo postane koristan član društva. Obnoviti u pojedincu njegove najveće potencijale, bilo fizičke, mentalne, društvene ili profesionalne'.

Međutim ministrica zanemaruje da niko nije osporio ono što ona citira. Usput zanemaruje činjenicu da se ratni zločinci u BiH dočekuju kao heroji, slavi ih se i daje počasno mjesto. Zar to nije problem? Zar je to put koji treba proći jedan ratni zločinac?

Ipak, Vlasiavljevićnastavlja tvrdnjom da je Haški tribunal insistirao na rehabilitaciji.

"Sada odgovaram svim onima koji su zalutali u ovu bjesomučnu kampanju iz svog neznanja, ali ne nikako i onima koji su to činili iz nečasnih namjera, da upravo Haški sud za bivšu Jugoslaviju inzistira na rehabilitaciji ratnih zločinaca i da je to jedan od ciljeva (sentencing goals) u izricanju presuda i donošenju odluka. Upravo ovako kako sam spomenula: na rehabilitaciji ratnih zločinaca inzistiraju međunarodni krivični sudovi, a ne tek neka Sanja Vlaisavljević u svojim navodnim nečasnim i nemoralnim namjerama", kaže ona.

Vlaisavljević objašnjava da je Haški sud utvrdio da je Dario Kordić pušten na slobodu, jer je navodno pokazao znakove rehabilitacije.

"Kako stoji u Odluci predsjednika J. Th. Merona (MICT-14-68-ES) iz lipnja 2014. godine, osuđenik Dario Kordić je pušten na slobodu, bez ikakvih uvjeta i ograničenja, nakon odsluženja 2/3 svoje kazne, zato što je, kako je posebno istaknuto, 'pokazao znakove rehabilitacije', a i zato što su upravitelji zatvora u kojem je služio kaznu sugerirali da on ima 'dobre izglede za rehabilitaciju', tj. da je 'sposoban za reintegraciju u društvo ako bude pušten na slobodu'. Neću se ovdje pozivati na relevantnu stručnu literaturu o realizaciji svrhe i procjeni uspješnosti rehabilitacije haških osuđenika. Ali ću javno upitati sve one koji smatraju opravdanim da mi se pripisuje nakana da oslobodim krivnje i slavim ratne zločince, da negiram njihove zločine protiv čovječnosti ili za genocid, i koji smatraju da se u pobijanju mojih argumenata trebaju prikazivati najstrašnije scene pokolja u Ahmićima, je li moguće da nakon punih trideset godina rada Haškog tribunala naša domaća javnost, zahvaljujući prije svega medijima, ne zna niti temeljne stvari o principima, normama, ciljevima i vrijednostima kažnjavanja ratnih zločinaca?", ističe Vlaisavljević.

Na kraju kaže da ratni zločinac s odsluženjem svoje kazne ne prestaje biti ratni zločinac nego osuđenik, tj. kažnjenik.

"Inače puštanje na slobodu ratnih zločinaca ne bi imalo smisla, ma koliko to bilo bolno za žrtve i njihove obitelji. Što je apsolutno razumljivo, jer nijedna kazna ne može nadoknaditi izgubljene živote. No, unatoč tomu, međunarodno krivično pravo je predvidjelo razliku između doživotnih i smrtnih kazni, s jedne strane, i onih vremenski ograničenih, s druge strane, koje pretpostavljaju da kažnjenik može provesti ostatak života u zajednici. Ukoliko ove zakonske odrednice ne poštujemo, onda se opstruira institucija kazne. Želim na kraju naglasiti, morat ćemo se svi, ma koliko bolna iskustva nosili iz proteklog rata, naučiti poštovati presude i odluke sudova, a pogotovu Haškog tribunala. Presude i odluke međunarodnih sudova su najbolji saveznici u suočavanju s prošlošću, u ostvarenju tranzicijske pravde i jačanju BiH kao države jednakopravnih naroda u srcu Europe", zaključila je Vlaisavljević između ostalog.