Posjetili smo stare majke Srebrenice: U novom domu ih lijepa riječ i zagrljaj vraćaju u život

U vrtlogu svoje tuge znala je zaboraviti kada je dan, a kada noć. Vrijeme je provodila i uz pletenje i šivanje jer da to nije radila, kako nam kaže, poludjela bi.

"Isto tako pletem i šijem i u ovom centru. Ne volim reći da je ovo dom, ovo je hotel sa pet zvjezdica. I neka to cijeli svijet zna. Ovdje sam se preporodila, nakon brojnih godina koje sam provela sama. Nikada nisam željela ići u Sarajevo u kojem živi jedan od mojih sinova, uvijek sam bila izričita u tome da ostajem na mjestu na kojem sam sinove i kćerku rodila i život provela", nastavlja Šuhra.

Dževi Hasanović vihor rata odnio je dva sina i unuka, a nakon perioda samoće, danas joj vrijeme prolazi u druženju sa ostalim štićenicama doma.

"Sada ponovo živim jer u kući u kojoj sam boravila u Zalužju vrijeme sam provodila pod strahom. Dani su bili nekako lakši, za razliku od noći u kojima nisam mogla zaspati. Sve je to zbog traumi kroz koje sam prošla. Traume su ostale iza mene, ali bol za sinovima i unukom ne prolazi. Njega bih sada ženila, ali sudbina je željela da bude drugačije", ističe Dževa.

Da je majčina tuga pregolema, a suza gorča i od čemera svjedoči i Aiša Malić, kojoj su u genocidu u Srebrenici agresori likvidirali sina jedinca.

"Nakon njegove pogibije te smrti muža, koji je otišao za svojim jedincem, ostala sam sama. Teško je živjeti, stalno mi pred očima titra slika sina, gledam ga i djeluje mi da će odnekuda doći. Kako dani odmiču sve je teže, vidim ga, ali ne dolazi. Pored svega, mora se živjeti jer se nazor ne može umrijeti. Svu bol sada dijelim sa Šuhrom i Dževom sa kojima izađem u dvorište, pogledamo kuće oko sebe, popričamo i olakšamo dušu jedna drugoj. Mnogo nam pomaže i osoblje, koji su nam sada svijetla tačka u životu", nadovezuje se Aiša.

O ove tri starice, između ostalog brine i tim zdravstvenih radnika u kojem se nalazi i glavna medicinska sestra Enisa Avdić. Ova 21-godišnjakinja rođena je u Srebrenici, gdje je završila prvenstveno osnovnu te Srednju medicinsku školu, a dio svog školskog perioda provela je u internatu Međunarodnog foruma solidarnosti (EMMAUS).

"Radim posao koji volim i ne planiram ići iz Srebrenice, ovdje sam se rodila i tu planiram ostati. Majkama o kojima se brinem najpotrebnije su ljubav i pažnja. Ostale su bez svoje djece, a iako znamo da je to nemoguće u potpunosti, mi pokušavamo nadomjestiti njihov gubitak. Dakle, pomažemo im sa medicinske, ali i ljudske strane, jer svakodnevno pijemo kafu, razgovaramo, ali se i nasmijemo", kaže nam Avdić.

Ističe da su majke prilično emotivno osjetljive, što je i potpuno razumljivo, shodno životnoj traumi koja je ostavila velike i neizbrisive ožiljke.

"Moram reći da sa njima nije jednostavno raditi, posebno u periodu kada se približava 11. juli. Tada su njihove emocije znatno izraženije i ne osjećaju se dobro. Njihova tuga je nešto što se ne može pokazati, jedino one razumiju jačinu svoje boli. S druge strane, boravkom i razgovorom s njima, mi zaposlenici se dodatno jačamo, nameću nam zreliji način razmišljanja jer kroz njihova životna iskustva možemo mnogo toga naučiti", nastavlja Avdić.

Centar za starije osobe nazvan po heorini Hatidži Mehmedović nastao je u okviru EMMAUS-ovog projekta, uz podršku nekoliko partnera, a osim smještajnih kapaciteta od 118 kreveta, štićenicama nudi i ambulantu, prostor za društvene aktivnosti te gerijatrijski centar.

Ovaj centar je svojevrsni nastavak projekta kućne njege, koji EMMAUS na prostoru Srebrenice realizuje duži niz godina, a u njemu se trenutno nalazi 40 majki.

"Potreba za jednim ovakvim institucionalnim zbrinjavanjem kroz Centar za starije osobe nametnula se sama od sebe. Majke su skupa s nama svjesne toga da postaju nemoćne kako vrijeme odmiče te im je sve teže samostalno funkcioniranje. Mi trenutno u domu imamo tri korisnice, a naši prvi uposlenici su djeca sa ovoga prostora, naši nekadašnji korisnici internata te su dobili priliku da ostanu na svome ognjištu", ističe za Klix.ba pomoćnik direktora EMMAUS-a Elmedin Škrebo.

Vrijednost cjelokupnog projekta je okvirno četiri i po miliona konvertibilnih maraka, a narodski rečeno, centar je formiran u komšijskom ambijentu, sa nekoliko kućica koje se nalaze u kompleksu. Na takav način je ispoštovan raniji način življenja Srebreničanki.

"Načinom formiranja kućica željeli smo zadržati instituciju komšiluka. Kuće su na neki način preslikana slika stvarnih komšiluka u BiH, kako bismo za majke zadržali taj tradicionalni duh življenja te im olakšali prelazak iz njihove kuće u instituciju koja će brinuti o njima. Ovo je jedan miks svega onoga što je lijepo, prihvatljivo, moderno i što je na neki način i želja majki Srebrenice", pojašnjava Škrebo.

Centar za starije osobe "Hatidža Mehmedović" nalazi se u neposrednoj blizini Memorijalnog centra Potočari te njegove štićenice imaju nesmetanu priliku za obilazak bijelih nišana, koja su obilježja mjesta vječnog smiraja njihovih najmilijih.