Poslije preživljenog životnog pakla, Borčeva najveća želja vlastiti krov nad glavom
Privremeni "krov nad glavom“ pronašao je u starom tržnom centru u tuzlanskom naselju Slatina. Oni koji poznaju tu građevinu znaju da je riječ o tržnom centru poluotvorenog tipa. Na betonu tržnog centra provodio je dane i noći. I tako punih šest godina. U tom tržnom centru dobio je nadimak Borac, ali je doživljavao i brojne neugodnosti. Sve dok nije upoznao Melihu Begtašagić, ženu velikog srca, koja ga je prihvatila kao rođenog sina.
"Moj život je dobio smisao kada sam upoznao Malika Begtašagića, a potom i njegovu majku Melihu. Ne mogu vam opisati koliko mi je ta žena pomogla. Zahvaljujući njoj postao sam neko i nešto, završio školu, dobio smještaj u Domu za djecu bez roditeljskog staranja“, počinje svoju životnu ispovjest danas 26-godišnji mladić Admir Sulejmanović – Borac.
Borac je šehidsko dijete. Njegov otac je ubijen početkom agresije na BiH u Višegradu. Pronašao ga je prije dvije godine i ukopao na groblju Vlakovo. Potom su Admir, njegova braća i majka preživjeli pakao Srebrenice, odakle su 11. jula 1995. godine deportovani za Tuzlu. Na području Tuzlanskog kantona osjetio je svu težinu prognaničkog života, a nakon što mu se majka preudala natjeran je na prosjačenje.
"Sjećam se svakog detalja iz svog života. Ipak, najbolje pamtim dane u Tuzli i okolini Tuzle. Nakon što sam 2004. godine smješten u dom, završavam keramičarski zanat. Međutim, htio sam na fakultet pa sam nekad kasnije položio razliku predmeta i posto građevinski tehničar. Upisao sam Pravni fakultet zahvaljujući Feđi Morankiću, koji mi je platio prvi semestar. Nisam mogao uporedo studirati i raditi tako da sam digao ruke od daljeg školovanja. Inače, Feđa Morankić mi je uistinu mnogo pomogao. Jedno vrijeme sam radio u njegovoj pizzeriji, kasnije me je vodio sa svojom porodicom na more. Otkako je zbog posla preselio u Sarajevo rijeđe se viđamo, ali svaki put kada je u Tuzli obavezno se sretnemo“, nastavlja priču Admir Sulejmanović.
Otkako je napustio majku i braću, u Turiju kod Lukavca je otišao u dva navrata. Prvi put majka ga je grlila i ljubila, ali on nije pokazivao nikakva osjećanja. Drugi put majke nije bilo kod kuće, a pretpostavlja kako je susret s njim izbjegla zbog stida.
"Sreo sam nedavno jednog brata i saznao da je upisao fakultet. Veoma mi je drago zbog toga, dok se drugi brat brine o majci. Ona se, koliko znam, rastala od očuha koji nas je sve maltretirao“, navodi on. Taman kada je pomislio da je njegova golgota okončana, u zimu 2011. godine ponovo je završio na ulici. Ostao je bez posla i nije mogao plaćati kiriju za stan.
"Strašne misli su mi tada prolazile kroz glavu. Plašio sam se da ne dignem ruku na sebe. No, znao sam da poslije kiše dolazi sunce. Četiri mjeseca sam spavao na betonu, u objektu bez prozora i vrata. Posljedice osjećam i dan danas. Ne mogu kontrolisati mokrenje, a ljekari su mi rekli kako hladnoću iz organizma mogu izbaciti samo boravkom na suncu. Nakon što sam preživio zimu 2011., na proljeće 2012. godine dobijam posao“, kaže on.
U cijeloj priči kaže kako je neizostavno ime Azre Hamzić, koja mu godinama priprema večeru. Ali, i još niz dobrih ljudu zbog kojih je i danas među živima.
"Od Azre Hamzić dobijam večeru, odnosno ono što večera njena porodica jedam i ja. Svaki dan me nazove i podsjeti da moram doći po obrok. Znam kako je biti gladan i vjerujte da ne bih nikom poželio da gladuje. Pomenuo bih i porodicu iz Italije, iz grada Bergama, kod kojih ću najvjerovatnije ići ovog ljeta. U njihovoj kući imam svoju sobu, a oni me već godinama svaku noć u ponoć prozovu na mobilni telefon. To je jedna vrsta znaka da nisam sam“.
Bilo je i onih koji su ga omalovažavali, tukli i istjerivali iz svojih lokala, ali je on to sve stojički podnosio. Danas je uposlenik Chick Kinga i kaže kako od zarađenog novca plaća kiruju za stan, hrani se i odjeva.
"Mogu reći kako sam prezadovoljan i kako živim od svog rada. Ipak, moja je najveća želja vlastiti krov nad glavom i nadam se da ću ga jednog dana imati. Naučio sam se boriti kroz život i siguran sam da ću istrajati na svom putu. Nikom ništa ne zamjerim i kada sam najtužniji kod mene je osmjeh na licu“, poručuje Admir Sulejmanović – Borac.
Deljković oštro o Margetić: Bila je na 49 službenih putovanja, to je grad koštalo 20.000 KM
