Potpredsjednik WJC-a: Zašto je grupa Jevreja došla da oplakuje žrtve genocida u Srebrenici

Paravojne snage separatističke protodržave bosanskih Srba, poznate kao Republika Srpska, pod komandom generala Ratka Mladića su od 11. do 16. jula ubile više od 8.000 Bošnjaka, tj. bosanskih muslimana - muškaraca i dječaka Srebrenice koja je bila zaštićena zona.

Ove snage su iz Srebrenice deportirale više od 25.000 bošnjačkih žena, djece i staraca. Nizozemski bataljon Ujedinjenih nacija, poznat kao Dutchbat, s bazom u bivšoj tvornici akumulatora u obližnjim Potočarima, ne samo da je otjerao očajne Bošnjake, već je hiljade njih nemilosrdno izručio Mladićevim vojnicima.

Nizom presuda sudskih i žalbenih vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kao i Međunarodnog suda pravde, ubistva u Srebrenici su proglašena genocidom. To je prva takva UN-ova presuda u Evropi. Mladić i predsjednik RS-a Radovan Karadžić su među osuđenim bosanskim Srbima. Generalna skupština UN-a je 1948. usvojila Konvenciju u genocidu.

Prema odredbama Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995., čiji je cilj uspostavljanje privida mira u Bosni i Hercegovini poslije četiri godine brutalnog rata, država je podijeljena na Federaciju Bosne i Hercegovine i spomenuti RS.

Dok genocid u Srebrenici i nebrojeni zločini protiv čovječnosti ultranacionalističkih snaga bosanskih Srba pod Mladićevom komandom za bosanske muslimane predstavljaju veliki ožiljak, među vladajućima u RS-u prevladava negiranje genocida, pa čak i veličanje Mladića i njihove srpske supremacijske ideologije.

Identificiranje s bolom i mukom

Osnovni cilj delegacije WJC-a od 9. do 11. jula je bio da se, kako pojedinačno, tako kao i organizacija koja predstavlja više od 100 jevrejskih zajednica širom svijeta, identificiramo s ogromnim bolom i mukama bošnjačkog naroda.

Pojedini jevrejski lideri i aktivisti su prethodnih godina bili u Bosni i Hercegovini tokom julske godišnjice. Prošle godine sam imao privilegiju da se obratim na komemoraciji u Potočarima. Ovaj put željeli smo da bude izraženije kolektivno prisustvo Jevreja, a delegacija je zaista u cjelini bila međunarodna.

U delegaciji su bile dvije članice Upravnog odbora WJC-a - Mary Kluk iz Južne Afrike i Eli Novershtern iz Izraela, kao i dva člana Izvršnog odbora WJC-a - dr. Efrat Sopher iz Velike Britanije i Sonat Birnecker iz Sjedinjenih Američkih Država.

Tu je bio i istaknuti poljsko-jevrejski novinar i autor Konstanty Gebert koji je bio ratni dopisnik tokom 90-ih u bivšoj Jugoslaviji. Prisustvovali su i članovi WJC-a iz Bosne i Hercegovine, Njemačke, Izraela, Švedske, Velike Britanije i SAD-a, među kojima su Ernest Herzog, Maya Cimeša Samokovija i Cory Weiss. Značajan dio delegacije činili su djeca i unuci preživjelih u holokaustu.

Ovo nije prvo WJC-ovo obilježavanje genocida. Dvoje članova ovogodišnje delegacije WJC-a Gila Baumohl iz Frankfurta i Vladimir Andrle iz Sarajeva su prije tri godine na društvenim mrežama pokrenuli kampanju kako bi podigli svijest o genocidu u Srebrenici.

"Kao Jevreji svjedočimo 4.000 godina historije koja je opterećena diskriminacijom, progonom i istrebljenjem našeg naroda, što je kulminiralo ubistvom šest miliona Jevreja tokom holokausta. Ovu historiju i sjećanje na žrtve, na rođake, nosimo sa sobom. To je dio našeg DNK. Znamo šta znači kada su ljudi ubijeni zbog njihove vjere ili etničke pripadnosti, kao u Srebrenici" napisala je Baumohl 2020. u listu Judische Allgemeine.

Sastav delegacije je proistekao iz sastanka od prije nekoliko mjeseci između bivšeg ambasadora Bosne i Hercegovine u UN-u Svena Alkalaja, Daniela Radomskog i mene. Nakon toga je uslijedio Zoom razgovor s direktorom Memorijalnog centra u Potočarima Emirom Suljagićem.

Odlučili smo da 10. jula ove godine, dan prije komemoracije, u Centru održimo cjelodnevnu konferenciju posvećenu kolektivnom sjećanju, kojom će se našoj delegaciji omogućiti da razmjeni mišljenja s članovima bošnjačkog civilnog društva, kao i s uposlenicima Centra.

Teme konferencije bile su memorijaliziranje nestalih i ubijenih, uloga Memorijala, muzeja i obrazovanja u prisjećanju, suočavanje s poricanjem i iskrivljavanjem holokausta i genocida, naša odgovornost prema ubijenima i preživjelima, borba protiv političkog i ideološkog ekstremizma u Evropi.

Priče svuda

Naša delegacije je u nedjelju, 9. jula, stigla u Potočare. Obišli smo memorijalni centar koji se nalazi u zgradama u kojima su navodni nizozemski mirovnjaci izdali Bošnjake koje su trebali štititi.

Memorijalni centar je u svakom pogledu izvanredno impresivan. Jednak je memorijalnim centrima holokausta ili genocida bilo gdje u svijetu. To je utoliko više značajno zbog toga što je to postignuto na brzinu i uglavnom u izolaciji - u Potočarima koji su nekoliko sati vožnje udaljeni od najbližeg grada.

No, možda je to jedna od jačih strana Centra. Njegovi uposlenici su uglavnom osobe koje su preživjele genocid. Potaknuti su unutrašnjim borbama i prkose ideološkim nasljednicima ubica svojih porodica i prijatelja, koji nastoje da iskrive ili potpuno zbrišu njihove košmare, još uvijek živa sjećanja.

Amra Begić Fazlić je zamjenica direktora Centra i radi duže od 18 godina. Njeno postojano, ohrabrujuće prisustvo je yin Suljagićevom bujnom yangu. Amrin otac, djed, 26 rođaka i najbolji prijatelj ubijeni su u genocidu.

"Čekali smo da naše najmilije ispratimo na vječni mir. Sada čuvamo uspomenu na sve njih. Zato je to više od posla. To je misija kojoj nema kraja. Žrtva ne mora biti nužno mrtva. Mi smo indirektne žrtve genocida u Srebrenici", kazala je, odražavajući osjećanja svih uposlenika.

Ona i njene kolege nose vidljive i skrivene ožiljke. Almasa Salihović je direktorica za komunikacije Centra. Imala je samo osam godina kada su joj bosanski Srbi bukvalno iz naručja otrgli brata i odveli ga da ga ubiju. To su uspomene koje su je mogle i po svemu sudeći vjerovatno trebale psihički oštetiti za cijeli život.

Pa ipak, ona je raspoložena, obično s osmijehom na licu, vrhunski profesionalac koji svoj razumljiv bijes i tjeskobu kanalizira strastvenom posvećenosti sjećanju na brata i 8.000 žrtava genocida.

Azir Osmanović je glavni kustos Centra. Proveno nas je kroz izložbu "Stopama onih koji (nisu) prešli". Izložbom se prikazuju napori bošnjačkih muškaraca i dječaka da pobjegnu iz Srebrenice kroz šume u relativno sigurnu Tuzlu, najbliži slobodan grad. Većina ovih Bošnjaka ubijeni su u relativno kratkom periodu.

Izložba sadrži ono što je pronađeno na njihovom tragu, uključujući cipele poredane poput duhova na beskrajnom, nepomičnom maršu smrti. Vidjevši ove cipele, pomislio sam na planinu cipela u Auschwitzu, uključujući i one koje su nosili moj brat, moji baka i djed prije nego što su ubijeni plinom.

Azir je preživio marš smrti kao 13-godišnjak. Njegov 16-godišnji brat Azmir, koji je bio u grupi nenaoružanih dječaka, nije preživio. Azmirova lobanja je 2018. pronađena i identificirana DNK analizom.

"Nakon što sam saznao da je to lobanja mog brata, osjećao sam se kao da sam ubijen tog trenutka", rekao je Azir.

Posmrtne ostatke brata je sahranio 11. jula 2021.

Hasan Hasanović vodi impresivan program usmene historije Centra i koautor je uvjerljive i srceparajuće zbirke priča "Glasovi iz Srebrenice: Priče preživjelih u bosanskom genocidu".

Hasan nam je pokazao svoju rastuću arhivu kao garanciju da će sjećanja preživjelih biti akademski resurs, kao i da će očuvati svjedočenja svake žrtve genocida pojedinačno.

Ono što nas je sve iznenadilo jeste sofisticirani profesionalizam Hasana i njegovog tima. Riječ je o usmenoj historiji koja se bilježi kao u američkom Memorijalnom muzeju holokausta ili Fondacije Shoah USC.

Suljagić, direktor Centra koji ujedinjuje tim, sila je prirode. Visok, harizmatičan, intelektualno briljantan sa zajedljivim mislom za humor i potpuno neustrašiv pretvorio je Centar iz provincijske memorijalne institucije u instituciju svjetske klase. Bosanski Srbi i srpski ultranacionalisti ga redovno kleveću.

Tokom jula 1995. bio je prevoditelj Nizozemskog bataljona i preživio je, jer je američki zvaničnik NATO-a, stacioniran u Tuzli, naredio ovom bataljonu da preduzme sve mjere za sigurnu evakuaciju Suljagića i još jednog Bošnjaka prevoditelja.

Suljagić je nakon toga radio kao novinar, izvještavao je iz Haga o radu Haškog suda. Bio je zamjenik ministra odbrane Bosne i Hercegovine. Osim što je na Univerzitetu u Hamburgu doktorirao političke nauke, na Međunarodnom univerzitetu u Sarajevu (IUS) predaje međunarodne odnose.

Dovoženje tabuta

Naša delegacija je imala veliku čast što je 9. jula prisustvovala dovoženju 30 tabuta u kojima su bili posmrtni ostaci 27 odraslih muškarca i tri tinejdžera koji su sahranjeni na mezarju u Potočarima.

Birkenau ima svoje jezero pepela. Bergen-Belsen ima svoje masovne grobnice. Srebrenica ima svoje groblje na kojem je više od 6.600 grobnica žrtava genocida. Svake godine se sahranjuju novi posmrtni ostaci osoba identificiranih mukotrpnim forenzičkim radom. To je posljedica toga što su dijelovi tijela žrtava često bili na nekoliko lokacija, a nakon što su uklonjeni iz primarnih grobnica.

"Bilo je nemoguće u potpunosti shvatiti kombinaciju teške srčane boli i možda određenog olakšanja za stotine rođaka koji su bili oko tabuta u zelenoj tkanini, očekujući da njihovi najbliži počivaju u miru", primijetila je osnivačica i direktorica Centra za holokaust i genocid u Durbanu Mary Kluk.

Visoki predstavnik Christian Schmidt je sljedeći dan otvorio konferenciju s pozivom da se pravno reagira na one koji negiraju genocid. Komesarka Vijeća Evrope za ljudska prava Dunja Mijatović pozvala je da se 11. juli proglasi zvaničnim danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

"Ovo je minimum koji možemo i trebamo uraditi kako bismo poštovali dostojanstvo ubijenih žrtava i preživjelih žrtava, da spriječimo da budu zaboravljeni", izjavila je Mijatović u videoporuci.

Radomski je uime delegacije WJC istakao zašto smo mi tu kao grupa Jevreja iz različitih dijelova svijeta u Potočarima.

"Suočeni s neizrecivim zločinima, imperativ je da ujedinimo Jevreje i muslimane, ljude svih vjera i porijekla, prepoznavajući važnost solidarnosti i snage zajedničkog djelovanja. Prihvatanjem zajedničkog bola stvaramo vezu koja nadilazi vjerske, kulturne i etničke granice", rekao je.

Neočekivano izvinjenje

Suljagić je nastupio s dramatičnim osvrtom na malo poznat aspekt bh. historije tokom Drugog svjetskog rata, obraćajući se našoj delegaciji.

"Prije 80 godina jedan dio mojih sunarodnjaka stavio se u službu njemačke nacističke ideologije i naudio vama, vašem narodu, vašim očevima i majkama, djedovima i bakama. Ja vam se zbog toga izvinjavam i nadam se da ćete u vašim srcima naći mjesta za oprost... Obraćam se uime potomaka, djece i unuka generacije Bošnjaka koja je ubijana s identičnim ili sličnim motivom 90-ih zbog kojih su vaši preci 40-ih godina prošlog stoljeća, zbog kože s kojom su se rodili. Oni koji su služili u 13. Waffen SS diviziji ili bili sluge ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske nisu to činili uime našeg naroda. Njihova djela ne govore u naše ime ni danas", poručio je Suljagić.

Memorijalni centar

Iz Srebrenice historijsko izvinjenje Bošnjaka za zločine Handžar divizije

Svrha boravka naše delegacije u Potočarima je bila da uvjeri naše bošnjačke kolege da smo tu samo da tugujemo i svjedočimo s njima. Nismo došli da bilo šta pitamo. Nismo imali nikakav plan, skrivenu ili nešto drugo, osim da se bezuslovno povežemo s njihovom tugom, s njihovom bolom.

Članica delegacije WJC-a iz Frankfurta Michaela Fuhrmann prisjetila se izjave bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona na zvaničnom otvaranju Memorijalnog centra 2003. da su loši ljudi, koji su žudjeli za vlašću, ubili dobre ljude samo zbog toga to što su bili.

"Kao Jevrejku koja je rođena u Njemačkoj i koja je u holokaustu izgubila članove porodice, ove riječi su i suviše poznate. Potrebno nam je kolektivno sjećanje na Shohah (naziv za holokaust na hebrejskom), na genocid u Srebrenici, za sve zločine protiv čovječnosti - kao upozorenje šta se može desiti ako prevladaju ravnodušnost i mržnja. No, potrebni su nam budnost, kolektivna spremnost da se suprotstavimo nepravdi i mržnji. Na kraju, ne najmanje važno, potrebni su nam kolektivno djelovanje i solidarnost kako bismo spriječili da se zločini ponove", konstatirala je Fuhrmann.

Našim porukama spojili smo intelektualnu i emotivnu dimenziju komemoracije. Efrat Sopher je podsjetio da samo sjećanje, memorijali i muzeji po sebi nisu dovoljni za sprečavanje genocida i drugih zločina.

Intenzivna edukacija o holokaustu i genocidu ključna je komponenta u stvaranju "zajednice kritičkih mislilaca sposobnih da preispitaju dezinformacije, stereotipe i teorije zavjere koje pokreću današnju rasističku mržnju".

Sonat Birnecker Hart ima dugogodišnju vezu s bošnjačkom zajednicom u Chicagu.

"Kada shvatimo da je neko od nas provijeđen, da smo povrijeđeni, moći ćemo donijeti ljubav i dobrotu svijetu kojeg trebamo učiniti boljim mjestom - jedni za druge, za našu i njihovu djecu. Našim prisustvom jačamo borbu protiv poricanja, dok istovremeno izražavamo želju da zajedno dopremo do naših srca i umova u istini", rekla je Birnecker Hart.

Članica WJC-a Ira Rosensaft je rođena u Ukrajini, a živi u Frankfurtu.

"Putujući u Potočare i upoznajući se se s posljedicama nepravednog rata 90-ih, rata među komšijama, među narodima koji su živjeli jedni pored drugih, navodno dijeleći vrijednosti višenacionalne države, dozvolite mi da povučem paralele s ratom u Ukrajini. Kao i ljudi u bivšoj Jugoslaviji, odrasla sam u uvjerenju da su Rusi i Ukrajinci zbratimljene nacije koje dijele iste vrijednosti, sličan jezik i kulturu. Pitam se koliko je mržnje moralo biti ispod površine. Ili je to i prije bio nacionalizam i radikalizacija koji su preko noći stvorili neprijatelji i oslobodili toliko mržnje koji su rezultirali takvom okrutnosti nad civilima", navela je Rosensaft.

Iskreno se nadam da se konferencijom stvorila povezanost i osjećaj razumijevanja između delegacije WJC-a i naših prijatelja Bošnjaka, jer su mnogi zaista postali prijatelji. Možda smo uspjeli.

Glavni srebrenički imam Damir ef. Pestalić je na konferenciji govorio o značaju saradnje i partnerstva s WJC-om. Za Mary Kluk ovo je bila simbolična potvrda da postoji nada zajedničke budućnosti Jevreja i muslimana.

Jedinstvene tragedije s univerzalnim implikacijama

Posljednja misao: komemoriramo žrtve holokausta, jer su to naše porodice, naše zajednice, naš narod, ali i zato što su bile žrtve genocida, užasnih zločina protiv čovječnosti. Moramo jednakom snagom odati priznanje i obilježavati genocid i zločine protiv čovječnosti nad bošnjačkim narodom u Srebrenici i drugdje.

Naš moralni imperativ jeste da sve žrtve genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih sličnih zločina zaslužuju dostojanstvo i poštovanje kako bi se prepoznala i upamtila njihova agonija i patnja.

Preživjeli iz Auschwitza i dobitnik Nobelove nagrade za mir Elie Wiesel poučavao je da je holokaust bio jedinstvena jevrejska tragedija s univerzalnim implikacijama. Smatram da je genocid u Srebrenici bio bošnjačka tragedija s univerzalnim implikacijama, kao što je genocid u Ruandi bio jedinstvena tragedija Tucija, ali s univerzalnim implikacijama.

Svaki genocid i svaki zločin protiv čovječnosti moraju se posmatrati kao jedinstvena tragedija iz perspektive njegovih žrtava, ali uvijek s univerzalnim implikacijama.

Čvrsto vjerujem da ako se pobrinemo da svi bivši i sadašnji užasi - Auschwitz, Srebrenica, Bergen-Belsen, Kigali, Buča - budu neumoljivo integrirani u svjetsku svijest, imamo šanse da pobijedimo sile tame, netrpeljivosti, antisemitizma, rasizma, islamofobije, sveopće homofobije.

"Nikad više" ne znači i ne može se dozvoliti da se odnosi samo na Jevreje. To znači nikad više nikome, nijednom narodu, nijednoj manjini. Nećemo stajati po strani, ne možemo stajati po strani kada bilo koja grupa, bilo koja manjina, bude žrtva - proganjana, ugnjetavana ili ubijena.

Zbog toga je naša delegacija otputovala u Potočare i zbog toga smo se 10. i 11. jula pridružili bošnjačkom narodu u žalu na žrtve genocida u Srebrenici.