Priča novinara Emila Karamatića koji je prije 15 godina pronašao srušeni avion Borisa Trajkovskog

Karamatić se već tog dana baca na potragu za avionom koristeći svoje vojno znanje iz topografije te tražeći od kolege koji je stanovao u Stocu da dok se vozi do kuće promatra gdje je najveća koncetracija vojnika SFOR-a.

"Francuski bataljon je kontrolisao aerodrom i samo su oni imali informacije. U moru vijesti i dezinformacija teško se bilo snaći, zvao sam prijatelje koji se razumiju u avijaciju. Kad mi je kolega Enes Mahmutović kazao da je najviše transportera SFOR-a vidio blizu Rotimlje, znao sam gdje je avion. S kolegom fotoreporterom Ivanom Rozićem, koji je tada sa mnom radio za Slobodnu Dalmaciju, iz Stoca sam se vratio za Mostar, dok su ostali novinari slijedili nečiju dezinformaciju da je avion pao u Ljubinju", prisjeća se Emil.

Karamatić je kasnije uz pomoć dodatnih izvora i provjera avion locirao u blizini kote 707, poznate u posljednjem ratu kao one koja dominira cijelim tim krajem južno od Mostara.

"Tu su u ratu bile borbe sve tri vojske i koliko je granatirana ta uzvisina je ostala kraća za bar metar. Gledajući na karti zaključio sam da bi avion trebao biti južnije od te kote na prostoru zvanom Matića livada koji je bio miniran od svih strana. Nekako smo izbjegli policijske kontrole i krenuli prema lokaciji. Malo sam se kockao, ali sam bio toliko uvjeren u analizu da sam objavio u programu lokaciju srušenog aviona dosta prije nego sam do njega došao", priča nam.

Jedan od mještana na kojeg su naišli kazao im je da je čuo jaku eksploziju, a Karamatić smatra znakovitim da je čovjek tri dana kasnije stradao u saobraćajnoj nesreći.

"Čuvši moje izvještaje pridružuje nam se nekoliko kolega, a ja se javljam svako malo u program opisujući detalje potrage. Konačan dokaz da sam na pravom putu bila je dojava da strane agencije javljaju kako je novinar BH Radija 1 tragajući za avionom ušao u minsko polje. Tada sam se našalio i rekao da je HVO mogao biti svakakava organizacija, ali da sigurno nije minirala samu sebe, znajući da se krećem prostorom kuda su bili rezervni pješadijski položaji. Dok se javljam u program nadlijeće nas helikopter SFOR-a, posada signalizira da se moramo vratiti, a ja govorim u program da bi jedina mina na koju mogu naići bila ona koja bi tada ispala iz helikoptera", priča nam hrabri novinar koji se bojao nekog takvog scenarija.

Kaže nam da bi bio neiskren da ne prizna da ga je bilo strah, ali da se u njegovom izvještavanju to nije moglo primijetiti.

"Ne mogu se sjetiti ko je prvi viknuo da se ispred nas nalazi točak, ali se sjećam emocija koje su me prožimale u narednim koracima dok smo išli do olupine i mjesta na kojem su još uvijek bila tijela nastradalih, mješavine straha, teorija zavjere, straha za vlastiti život, straha kako to proživljavaju moji ukućani čuvši odakle se javljam... U tom trenutku sve svjetske kuće preuzimale su naš program, bila je velika odgovornost prenijeti stvarnu sliku s mjesta nesreće, posebno uz pomisao da nas slušaju preko makedonskih medija i porodice nastradalih", kaže nam Emil Karamatić.

Novinarske ekipe nisu se tu mnogo zadržale, brzo su bile udaljene, ali posao je bio urađen.

"Mnogi su mi kasnije govorili da je bilo prestrašno slušati taj program, to je zvučalo kao neka radiodrama. Sjećam se odmah potom dojmova vozača Hitne pomoći ili nekih policajaca koji su poslije nas došli na mjesto nesreće, a putem su slušali naš program. Ljudi nisu vjerovali, a policajac kojeg su poslali da me uhapsi je došao i rekao: 'svaka čast'", prisjetio se.

Karamatić je kasnije nastavio istraživati slučaj pada aviona, a i danas se sjeća razgovora na istom mjestu na kojem je petnaest godina kasnije sjedio s ekipom našeg portala. Tada su mu zaprijetili da se primiri...

"Kad ti kažu bilo bi dobro da to ne ide dalje, sve ti je jasno. Ipak, knjiga o smrti Borisa Trajkovskog je već napisana, ima 110 strana i ostavio sam je na tri mjesta, za svaki slučaj. Objava čeka pravi trenutak", kazao nam je znakovito na kraju Emil Karamatić.