Priča novinara Emila Karamatića koji je prije 15 godina pronašao srušeni avion Borisa Trajkovskog
Karamatić koji je tada radio i za Slobodnu Dalmaciju prvi je novinar koji je locirao srušeni avion te se uz pratnju nekoliko kolega više od dva sata probijao vrletima južno od Mostara, izbjegavajući minska polja, sve da javnost izvijesti o sudbini predsjednika Makedonije koji nikad nije stigao na Međunarodnu donatorsku konferenciju u Mostaru.
Dok ispija kafu na omiljenom mjestu, u mostarskom Hotelu Bristol, Karamatić se sjeća događaja prije jednog desetljeća koji su ga promijenili kao čovjeka, a posebno kao novinara, otkrivši mu granice profesije i novinarske hrabrosti.
"Na kraju su krivi bili pilot i novinar, on jer je avion pao, a ja jer sam radeći novinarski posao tobože narušio javni red i mir, zbog čega sam kažnjen sa 400 KM ili sedam dana zatvora. Ipak, istina je ko zna gdje", kaže nam na početku.
Brojne novinarske ekipe u Mostaru su 26. februara 2004. godine pratile veliku konferenciju, a Karamatićev zadatak je bio da se svaki sat javlja u vijesti BH Radija 1. Ipak, glasina koja se pojavila tog jutra brzo je konferenciju stavila u drugi plan, a većinu novinara nagnala da južno od Mostara traže nestali avion makedonske delegacije.
"Sjećam se dobro kako nam je tadašnji direktor Drago Marić javio neslužbenu vijest da je avion pao i te nervoze koja je zavladala. Slijedi vijest kako predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić odgađa dolazak, a neko paradoksalno na konferenciji poziva na odavanje počasti poginulima iako nema službene vijesti da je avion pao. To je bio skandal", sjeća se Karamatić naglašavajući kako je na konferenciji za medije Dragana Čovića i Adnana Terzića to upitala i glavna makedonska tužiteljica.
Karamatić se već tog dana baca na potragu za avionom koristeći svoje vojno znanje iz topografije te tražeći od kolege koji je stanovao u Stocu da dok se vozi do kuće promatra gdje je najveća koncetracija vojnika SFOR-a.
"Francuski bataljon je kontrolisao aerodrom i samo su oni imali informacije. U moru vijesti i dezinformacija teško se bilo snaći, zvao sam prijatelje koji se razumiju u avijaciju. Kad mi je kolega Enes Mahmutović kazao da je najviše transportera SFOR-a vidio blizu Rotimlje, znao sam gdje je avion. S kolegom fotoreporterom Ivanom Rozićem, koji je tada sa mnom radio za Slobodnu Dalmaciju, iz Stoca sam se vratio za Mostar, dok su ostali novinari slijedili nečiju dezinformaciju da je avion pao u Ljubinju", prisjeća se Emil.
Karamatić je kasnije uz pomoć dodatnih izvora i provjera avion locirao u blizini kote 707, poznate u posljednjem ratu kao one koja dominira cijelim tim krajem južno od Mostara.
"Tu su u ratu bile borbe sve tri vojske i koliko je granatirana ta uzvisina je ostala kraća za bar metar. Gledajući na karti zaključio sam da bi avion trebao biti južnije od te kote na prostoru zvanom Matića livada koji je bio miniran od svih strana. Nekako smo izbjegli policijske kontrole i krenuli prema lokaciji. Malo sam se kockao, ali sam bio toliko uvjeren u analizu da sam objavio u programu lokaciju srušenog aviona dosta prije nego sam do njega došao", priča nam.
Jedan od mještana na kojeg su naišli kazao im je da je čuo jaku eksploziju, a Karamatić smatra znakovitim da je čovjek tri dana kasnije stradao u saobraćajnoj nesreći.
"Čuvši moje izvještaje pridružuje nam se nekoliko kolega, a ja se javljam svako malo u program opisujući detalje potrage. Konačan dokaz da sam na pravom putu bila je dojava da strane agencije javljaju kako je novinar BH Radija 1 tragajući za avionom ušao u minsko polje. Tada sam se našalio i rekao da je HVO mogao biti svakakava organizacija, ali da sigurno nije minirala samu sebe, znajući da se krećem prostorom kuda su bili rezervni pješadijski položaji. Dok se javljam u program nadlijeće nas helikopter SFOR-a, posada signalizira da se moramo vratiti, a ja govorim u program da bi jedina mina na koju mogu naići bila ona koja bi tada ispala iz helikoptera", priča nam hrabri novinar koji se bojao nekog takvog scenarija.
Kaže nam da bi bio neiskren da ne prizna da ga je bilo strah, ali da se u njegovom izvještavanju to nije moglo primijetiti.
"Ne mogu se sjetiti ko je prvi viknuo da se ispred nas nalazi točak, ali se sjećam emocija koje su me prožimale u narednim koracima dok smo išli do olupine i mjesta na kojem su još uvijek bila tijela nastradalih, mješavine straha, teorija zavjere, straha za vlastiti život, straha kako to proživljavaju moji ukućani čuvši odakle se javljam... U tom trenutku sve svjetske kuće preuzimale su naš program, bila je velika odgovornost prenijeti stvarnu sliku s mjesta nesreće, posebno uz pomisao da nas slušaju preko makedonskih medija i porodice nastradalih", kaže nam Emil Karamatić.
Novinarske ekipe nisu se tu mnogo zadržale, brzo su bile udaljene, ali posao je bio urađen.
"Mnogi su mi kasnije govorili da je bilo prestrašno slušati taj program, to je zvučalo kao neka radiodrama. Sjećam se odmah potom dojmova vozača Hitne pomoći ili nekih policajaca koji su poslije nas došli na mjesto nesreće, a putem su slušali naš program. Ljudi nisu vjerovali, a policajac kojeg su poslali da me uhapsi je došao i rekao: 'svaka čast'", prisjetio se.
Karamatić je kasnije nastavio istraživati slučaj pada aviona, a i danas se sjeća razgovora na istom mjestu na kojem je petnaest godina kasnije sjedio s ekipom našeg portala. Tada su mu zaprijetili da se primiri...
"Kad ti kažu bilo bi dobro da to ne ide dalje, sve ti je jasno. Ipak, knjiga o smrti Borisa Trajkovskog je već napisana, ima 110 strana i ostavio sam je na tri mjesta, za svaki slučaj. Objava čeka pravi trenutak", kazao nam je znakovito na kraju Emil Karamatić.
