Priča o migrantu koji se sprijateljio sa Sarajlijom: Volim ovu zemlju, ne želim otići iz nje
Kako smo uz smijeh nastavili razgovor, tako smo se i rastali sa 28-godišnjim Adilom Randhawaom, ne nadajući se da će nas njegova priča odvratiti od naše prvobitne namjere, posjete migrantskom centru.
Adila srećemo kod same kapije centra. Mi na ulasku, on na izlasku. Užurbanim korakom i širokog osmijeha kao da ni sam nije mogao izdržati da nas ne pozdravi. Rado mu uzvraćamo i tu nam se putevi sudaraju. Kroz opušteni razgovor o novogodišnjim željama kroz nekoliko sekundi Adil nas ostavi u čudu.
"Eto kad svi žele otići iz BiH, ja želim ostati ovdje. Volim ovu zemlju, nema ništa što nije u redu s ovom zemljom, volim ljude u njoj, volim hranu. Ne želim nigdje ići, već biti ovdje i raditi", glasno i jasno govori nam Randhawa.
Pitamo ga šta čini da bi to ostvario, a on nastavlja: "Magistar sam sociologije i kada dobijem papire, radit ću ovdje. Trenutno radim u kampu kao volonter, pomažem ne samo migrantima iz Pakistana, već i drugima. Moram čekati papire još pet-šest mjeseci da bih mogao legalno raditi u BiH. Mogu biti socijalni radnik, imam iskustva u razvoju biznisa, prodaji i učenju engleskog jezika. Nadam se da mogu naći bolju budućnost ovdje. Velika prednost je i to što kada naučim bosanski jezik, moći ću ga koristiti barem u četiri zemlje ovdje".
Gotovo primijetivši kako skrećemo pogled na ogroman ruksak na njegovim leđima, Adil nam otkriva da je krenuo kod prijatelja Vedrana gdje će se okupati.
"Viđamo se dva puta sedmično. Upoznali smo se u crkvi kod Socijalnog", kaže nam Pakistanac.
Nadalje nam postaje jasno da je Adilova priča zaista drugačija od drugih. Priča nam da je kršćanin te kako se kroz vjeru spojio s Vedranom koji mu je pružio pomoć i otvorio vrata svoje kuće.
Pokazujemo interes da upoznamo Vedrana, a Adil nas ljubazno poziva da krenemo s njim. Okrećemo se pred kapijom Ušivka i vraćamo nazad u Hadžiće. Niz put nam Pakistanac priča o situaciji o kampu, borbama migranata.
"Ljudi žive u očaju da dođu do papira i da se domognu zemalja Zapadne Evrope. Da je Grčka, naprimjer, davala papire migrantima, Pakistanci ne bi otišli, jer su tamo mogli zarađivati novac. Ovako kada jednom napustite migrantski kamp, menadžment više ne želi sarađivati s vama", govori Randhawa te nastavlja o odnosima migranata u kampu: "Nema tenzija između različitih religioznih skupina, ali ima između različitih nacionalnosti. Ljudi se odnose jedni prema drugima na osnovu njihove nacionalnosti. Razdvojeni su u kampovima. Pakistanci i Afganistanci nemaju tolerancije jedni prema drugima, iako smo susjedi, dok je isto između Marokanaca i Alžiraca. Oni koji su ostali bez novca izlaze na ulice pokušavajući nešto zaraditi, a ovi drugi sjede u kampovima nadajući se otvaranju puteva".
Dok prolazimo pored parka u Hadžićima, Adil pokazuje na Vedrana Radića govoreći: "To je moj Veki".
Prilazimo do Vedrana koji nam pruža ruku nakon srdačnog zagrljaja s Adilom. Saznajemo da je pripadnik Jehovinih svjedoka.
"Volimo razgovarati s ljudima, posebno s izbjeglicama, ljudima koji imaju potrebu za duhovnim stvarima i nadom koja je realna. To je upravo ono što želimo prenijeti ljudima, da će uskoro doći rješenje problema. Adil je veoma zainteresovan i simpatičan. Postali smo prijatelji kroz protekle mjesece. On želi ostati u Sarajevu i do sada je postigao sve zakonske mjere da u tome i uspije. Družimo se s njim, sastajemo se dva puta sedmično i najmanje što mogu uraditi za njega jeste da ga ugostim u svojoj kući. Šta god da se desi, sigurno ostajemo prijatelji", kazao nam je Radić koji je došao po Adila zajedno sa svojom suprugom.
Ostavljamo ih u parku, nastavljamo naš put, a Adil nas ispraća riječima: "Naučit ću bosanski".
