Prije 28 godina parafiran je Dejtonski sporazum, rijedak primjer uspješnog američkog intervencionizma
Do potpisivanja Dejtonskog sporazuma došlo je nakon mučne tri sedmice pregovora u kojima je se u nekoliko navrata činilo da će se sve raspasti i da se lideri tri najveće bivše jugoslovenske republike neće dogovoriti.
U studiji "Tajna historija Daytona. Američka diplomacija i mirovni proces u Bosni 1995", koja je objavljena 2003. godine otkrivena su tri ključna razloga zbog kojih je tadašnji američki predsjednik Bill Clinton odlučio donijeti mir je da pokaže da su SAD vodeća sila nakon Hladnog rata, na domaćem planu je htio pokazati da je sposoban voditi naciju, a treći razlog je bio da zaštiti Bošnjake u Bosni i Hercegovini.
Najveću prepreku postizanju sporazuma predstavljalo je pitanje Sarajeva i Brčkog. Milošević je po pitanju Sarajeva "popustio" tako što je pristao da grad ne bude etnički podijeljen, nego da pripadne Federaciji Bosne i Hercegovine. Ova odluka je bila šok za vodstvo bosanskih Srba koje je efektivno bilo isključeno iz pregovora, a Milošević je na pitanje šta se desilo Momčilu Krajišniku koji je pao u nesvijest kratko odgovorio "Pao je u komu".
Drugo teško pitanje koje je dovelo gotovo do neuspješnog završetka pregovora bilo je Brčko. Amerikanci u studiji navode da su Alija Izetbegović i bošnjačka strana bili pristali da Brčko i koridor širine pet kilometara pripadne entitetu Republika Srpska, ali da su u konačnici rekli da će prihvatiti sporazum samo ako dobiju Brčko.
Ujutro 21. novembra kada je većina svjetskih medija mislila da je sve propalo, Slobodan Milošević je dao ponudu glavnom pregovaraču Richardu Holbrooku da se pitanje Brčkog riješi naknadno. Konačno to je bilo prihvatljivo svim stranama i sporazum je svečano parafiran u 15 sati 21. novembra, a zvanično potpisan 14. decembra u Parizu.
Dvadeset i osam godina nakon potpisivanja Dejtonski mirovni sporazum je ostao jedan od rijetkih održanih američkih vanjskopolitičkih uspjeha u vremenu "Pax Americane", perioda kada su Sjedinjene Američke Države bile jedina velesila.
Drugi američki potezi u vrijeme njihove apsolutne dominacije svjetskom vanjskopolitičkom scenom nisu se pokazali ni dugotrajnim ni uspješnim kao Dejtonski sporazum.
Invazija na Afganistan završila je "bijegom" 2021. godine i u državi se na vlast vratio talibanski režim protiv kojeg je rat i pokrenut. Invazija na Irak opravdana lažnim dokazima je ne samo urušila američku moralnu poziciju nego i dovela do toga da na iračku politiku ogroman uticaj ima Iran, američki neprijatelj.
Sa Bliskim istokom u rasulu i svijesti da je zbog izraelske politike gradnje naselja na Zapadnoj obali dogovor iz Osla, koji je trebao da ponude rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, mrtav, Dejtonski sporazum ostaje sjećanje na period apsolutne američke dominacije.
U vrijeme kad je američka globalna pozicija izazvana ne samo od Kine i Rusije, nego i od većeg broja država koje su izrasle u regionalne sile i čiji interesi nisu u skladu sa interesima SAD-a, Dejtonski sporazum za Amerikance ostaje ne samo historijsko sjećanje nego još uvijek živi primjer moći SAD-a, a njegovo urušavanje bi predstavljalo i krah jednog od posljednjih uspješnih primjera američkog intervencionizma.
Geopolitička situacija 1995. godine je omogućila stvaranje klime pogodne za prekidanje rata koji je odnio više od 100.000 života, a za razliku od mnogih drugih ratova veliki broj počinitelja zločina je kažnjen i zločini su sudski zadokumentovani. Sa druge strane Bosna i Hercegovina je dobila Ustav koji ne omogućava efikasno rukovođenje državom i daje antidržavnim elementima brojne mehanizme blokade.
Treba podsjetiti na riječi Alije Izetbegovića "To je nepravedan mir, ali moji ljudi trebaju mir".
Marija Šerifović napala takmičara Zvezda Granda: Ubila bih se da moj sin ode to raditi
