Upoznao je Slobodanku Macanović čija ga je priča, kaže, duboko dirnula. Tokom rata, 1993. godine iz njihovog stana u Sarajevu su joj na Kazane odvedena i ubijena oba roditelja, a ni do danas nije našla njihove ostatke.
Dokumentarni film "Nema ali", rađen u produkciji IWPR i Mebius filma, nastao na osnovu teksta kojeg je Haris napisao na portalu Buka u kojem traži istinu o tome gdje su nestale njegove komšije Srbi, otvara pitanja odgovornosti mladih ljudi, njihovog odnosa prema prošlosti, ali i potrebe da se progovori o temama o kojima se šuti i koje iz moralnih razloga trebaju biti pokrenute upravo tamo gdje su se i dogodile.
"Nema ali! Imamo odgovornost da pronađemo roditelje Slobodanke Macanović, da stradalim civilima srpske nacionalnosti napravimo spomen-ploču, jer to je priča o kojoj se govori a ništa se ne radi", kazao je Haris Jusufović nakon projekcije filma u sarajevskom Cinema Cityju.
Film otvara pitanja o budućnosti i suživotu, ali i o tome gdje su posmrtni ostaci žrtava i na kome je odgovornost da kaže istinu.
Sa Slobodankom je obišao Kazane, mjesto na kojem su pod komandantskom palicom Mušana Topalovića Cace, prvog čovjeka 10. Brdske brigade ARBiH ubijani sarajevski Srbi, što je kaže Haris na njega ostavilo dubok dojam.
"Neko drugi mora da pogleda u suzne oči nane Have Tatarević i hiljada srebreničkih majki, ali to nisam ja. Mi treba da iskopamo kosture naše prošlosti da bi imali budućnost. Ja neću da nosim teret ratnog zločina nad Srbima u Sarajevu jer moja savjest je čista", kaže Haris u filmu.
Njegova supruga, Selma, tada trudna, podržala ga je u namjeri da iznese svoj stav i digne glas protiv prikrivanja istine. Ipak, ne bez posljedica i društvene osude.
"Pitali su zašto vam to treba. Pitali su nas zašto ne živite svoj životom, zašto uzburkavate uopšte ikakve ideje? Rat je davno završen..."
Ključna stvar je, napominje Haris da nema „ali“ ni za jedan zločin, niti se jedan zločin može pravdati drugim.
Jovan Divjak, penzionisani general ARBiH nakon projekcije je kazao kako je film pokrenuo i pitanje odgovornosti za smrt Slobodankinih roditelja, ali i drugih ubijenih civila Srba u Sarajevu tokom rata.
"Odgovornost snosi dio armije, dio države i vlasti i onaj ko je to radio. Srpsko građansko vijeće je 1995. godine došlo do spiska 750 ljudi koji su nasilno ubijeni. Onih šest i po hiljada spada u propagandu koja ne teži ka istini", kazao je Divjak.
Za Slobodanku Macanović danas postoji samo jedan cilj. Odavno je, kaže, prestala da se zanima za pravdu, jer nje nema. Nada se da će film prenijeti univerzalnu poruku.
"Da pokaže da onaj ko je doživio tragediju ostane da živi u gradu, da se se razbiju predrasude. Meni je cilj kako '93 tako i danas da nađem roditelje", govori Slobodanka.
Haris je uradio jedan ljudski, građanski čin, kaže urednik portala Buka Aleksandar Trifunović. To pokazuje i da stvari nikada nisu crno-bijele.
"Ljudska je odlika da može da žali i to nas odvaja od životinja. Posmatrajmo ljude kao ljude i kada počemo kalkulisati koga ćemo žaliti, gubimo dio ljudskosti", upozorava Trifunović.
Haris i njegova supruga Selma nadaju se da će njihov sada dvomjesečni sin Mirza s ponosom moći pokazati film svojim drugovima kada krene u školu, a da njegovi nastavnici ili ljudi oko njega to neće shvatiti kao provokaciju, već građanski čin.
"Nema al" jedinstvena je priča koja pokreće pitanje katarze, odgovornosti, ali i prekida šutnje o stravičnim zločinima počinjenim bilo gdje. Priča o moralnim vrijednostima i izgradnji boljeg svijeta za buduće generacije, i apel da se prekine zavjet šutnje i otkriju posmrtni ostaci žrtava ubijenih tokom rata u BiH.
