Prilog o GRAS-u s kraja 1980-ih: "Svi stanovnici Sarajeva bi se mogli prevesti njihovim vozilima"

U prilogu je napomenuto da je nastanku ovog preduzeća prethodilo uvođenje tramvajskog prijevoza krajem 19. stoljeća, a da je onda uslijedilo uvođenje autobuskog, minibuskog i trolejbuskog prijevoza, kao i žičare do Trebevića i kosog lifta na Ciglanama.

Svi ovi oblici transporta su do posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini bili pod GRAS-om. Žičara i kosi lift su poslije rata prestali biti pod ovim preduzećem.

Navedeno je da je širenje grada značilo i razvoj javnog prijevoza. I tada se GRAS smatrao "krvotokom, vezivnim tkivom" grada te se tvrdilo da je Sarajevo među rijetkim gradovima koji imaju šest oblika javnog prijevoza.

"Što je zaista impozantno, hipotetički, svi stanovnici grada bi se mogli prevesti GRAS-ovim vozilima jer GRAS nudi više od pola miliona voznih jedinica. GRAS ima 477 vozila - 91 tramvaj, 212 autobusa, 99 trolejbusa, 75 minibusa", navedeno je.

Istaknut je podatak da se dnevno u prosjeku tramvajem preveze 194.095 putnika, autobusima 66.500 putnika, minibusima 14.500 putnika i trolejbusima 43.000 putnika. To je značilo da je GRAS tada imao linije na ukupno 700 kilometara, koje je opsluživalo 2.539 radnika, od čega je 1.554 bilo direktno u saobraćaju i njegovom održavanju dok su ostali bili u pratećim službama.

Navedeno je i tada bilo "povika na GRAS iako je precizno radio kao švicarski sat". Spomenut je problem koji postoji i danas, a to je da "svaki nehat, bahatost i nerijetko barbarizam putnika u GRAS-ovim vozilima, GRAS-ovci skupo plaćaju i s mukom nadoknađuju". Ocijenjeno je da ne postoji razumijevanje vlasti i građana prema onome što GRAS radi.