Profesor na UNSA Vedad Smailagić: Obrazovanje je u krizi, sve više se pitaju pravnici, a ne profesori
Profesore, šta se dešava na Univerzitetu u Sarajevu? Čini se da je integracija univerziteta sa sobom donijela neke nove probleme.
Posljednju godinu Univerzitet u Sarajevu preživljava stvari koje su ispod svakog akademskog nivoa i koje se prije nekoliko godina nisu mogle ni zamisliti. Dešavanja u vezi s medicinskim fakultetom dovela su do toga da se, da krenem od najsvježijeg slučaja, zbog izbora dekana jednog fakulteta govori o postupku pred ustavnim sudom kome je prethodilo to da policija oduzima zapisnike s vijeća tog fakulteta, da privatni advokati sjede na Upravnom odboru Univerziteta i gledaju ko je kako glasao prijeteći da će tužiti one koji ovako ili onako glasaju. Potpuno nesvjesno i vjerujem nenamjerno, u upravljanje procesima na Univerzitetu u Sarajevu uključila se policija, vlada, skupština, advokati, sudovi i to bez izgleda da će u dogledno vrijeme doći do deeskaliranja situacije. Ako danas jedna vlada ima ovolike probleme sa samo jednim univerzitetom, kako bi tek vladala sa 5 ili 6 univerziteta. Ako je ovoliko teška integracija jednog univerziteta, bez obzira na to koliko je on kompleksan, kako bi se tek odradila unutrašnja integracija Bosne i Hercegovine u trenutku kad bi došlo do gašenja kantona i entiteta?
Da li se može govoriti o krivcima za tu situaciju?
Pa naravno da može. Krivi su oni koji donose loše ili ne donose dobre odluke. Jasno je to. Ali pravog krivca za ovaj pravi rat u univerzitetu i oko njega ne treba tražiti samo u nekim pojedincima koji nastoje provesti neke svoje interese, nego je krivac vrlo duboko zadiranje zakona u upravljanje fakulteta koje za posljedicu ima da sva unutrašnja događanja mogu postati predmeti pravnih sporova, čak i ustavnih sudova, a to onda odugovlači procese. To je posljedica poratne nekompetentne akademske upravljačke prakse,kako u kantonalnim vladama tako i u akademskim upravljačkim strukturama. Kako u politici tako i u akademskoj zajednici postojali su i postoje ljudi koji zaista ne poznaju principe akademskog upravljanja kakve vijekovima imamo na evropskim javnim univerzitetima. Jednostavno, nisu se znali ponašati kao slobodni akademski djelatnici, željeli su pozicije, ali ne i odgovornost, nisu znali donositi suverene i slobodne akademske odluke pa su za svoje djelovanje tražili i dobili visokoškolske zakone u kojima je propisano kako se upravlja univerzitetom i kako se djeluje unutar njega. Ti ljudi su se bojali donositi odluke i iz straha od greške forsirali su zakonske propise. Zato danas umjesto kompetentnih pojedinaca profesora i istraživača na univerzitetu mi imamo armiju tumača zakona i inspektora koji provjeravaju svaki korak i svaki potez i njegovu usklađenost s mnoštvom zakonskih propisa. Mi se danas na univerzitetu ne pitamo šta je najbolja opcija, kako je to na nekom evropskom univerzitetu, nego se pitamo šta kaže zakon. Na univerzitetu se sve više pitaju pravne osobe, a sve manje profesori, dok iz dana u dana u današnjoj Bosni i Hercegovini vidimo koliko su zapravo loši zakoni i pravna praksa, odnosno ono što spada u djelokrug različitih pravnika.
Na koji način se univerzitet onda može spasiti loših zakona i loše pravne prakse? Jednostavno, zakonskim dereguliranjem Univerziteta u Sarajevu. Smanjenjem zakonskih propisa. Mnogi će reći da je paradoksalno da zakonsko reguliranje visokog školstva nanosi štetu visokom školstvu. Da bi bilo svima jasno šta mislim pojasnit ću na primjeru sporta. Svaka država ima zakon o sportu kojim se kao i zakonom o visokom obrazovanju mora definirati javni, društveni značaj sporta i visokog obrazovanja za određeno društvo. Zamislimo sad da želimo popraviti kvalitet fudbala u Bosni i Hercegovini i zaustaviti neke neregularnosti pa onda u zakonu o sportu unesemo pravila fudbala, i sve ostalo što prati fudbal poput taktike, izlaska igrača na teren, transfera igrača, izbora kapitena tima, slavlja nakon gola i slično. Vjerujemo da ćemo pomoći fudbalu tako što ćemo svo sportsko dešavanje definirati zakonom. Svi će naravno reći da je ovo gluposti i da zakonsko reguliranje dešavanja unutar pojedinih sportova nema veze s kvalitetom sporta, nego su za to neophodni kompetentni pojedinci, dobra organizacija, infrastruktura i ulaganja u sport. I u pravilu nemiješanje politike.
Ovo isto vrijedi i za visoko obrazovanje. Zadatak vlade je da zakonom definira javni značaj i zadataka visokog školstva, da osigura sredstva da se taj zadatak može ispuniti te da na koncu provjeri da li je ispunjeno ono što vlada, javnost, društvo očekuje. A akademska zajednica sama mora uspostaviti sistem unutrašnjeg djelovanja kako bi ispunila povjereni i očekivani zadatak. Vlada u ime javnosti koja plaća visoko školstvo mora očekivati rezultate od djelovanja akademske zajednice, ali bez miješanja u to djelovanje. I to je akademska sloboda i partnerski odnos između vlade i akademske zajednice.
Kako se konkretno na Univerzitet u Sarajevu odražava ta prevelika zakonska regulativa?
Jednostavno tako da se u upravljanju univerzitetom pita previše ljudi i aktera, što političkih, što akademskih, što državnih: Upravni odbor, rektor zajedno sa senatom a posredno i dekanima. Pa naravno i političke partije, nadležno ministarstvo, vlada, skupština pa čak i sindikat koji za sebe reklamira partnera u donošenju zakona i u donošenju upravljačkih odluka, što je u biti oblik revitalizacije propalog socijalističkog samoupravljanja u kojem se sindikat inscenira kao paralelna struktura uz rektorat i senat. Previše ljudi se miješa u upravljanje – isto kao kad neki fudbalski tim izabere trenera, a onda se i direktor i igrači i maser i publika i politika i roditelji i neki premijer miješa u postavku i taktiku. Sve to što je uspostavljeno na Univerzitetu u Sarajevu nije ni za milimetar poboljšalo kvalitet ni naučnog niti nastavnog rada, ali služi kao odličan alibi za skrivanje odgovornih pojedinaca u masi donosilaca odluka.
Mislite da sindikat visokog obrazovanja ne igra konstruktivnu ulogu?
Da pojasnim, osnovno i srednje školstvo nema neku zajedničku instituciju koja predstavlja školske nastavnike prema vladi i stoga je taj sindikat neophodan kako bi prema vladi i javnosti artikulirao probleme školskih uposlenika – a njih ima puno i mislim da još uvijek nisu svi ni iskazani. Ali visoko školstvo ima dekane, pa Senat, pa rektora, pa Upravni odbor u kojem većinu čine predstavnici univerziteta i ja ne vidim potrebu za postojanjem još i sindikata visokog školstva, a pogotove ne vidim potrebu da se sindikat miješa u upravljanje univerzitetom. Ja kao profesor na Univerzitetu u Sarajevu očekujem od Senata UNSA, rektora i Upravnog odbora da s Vladom KS kreiraju i socijalni dijalog, ali dosta više ulaganja u nauku i oni to mogu raditi na mnogo načina. I trebaju. Malo mi je paradoksalno da mi univerzitetski profesori prvo biramo dekane, a time indirektno onda i rektora, a nakon toga opet mi biramo i sindikalne povjerenike koji onda kao u naše ime trebaju otvoriti socijalni dijalog s tim dekanima i rektorima koje smo mi sami birali i koje sami direktno ili indirektno možemo opozvati. To sve skupa postaje nepregledno i dodatno komplicira ionako napete odnose. Iz upravljanja Univerzitetom moraju se zakonskim dereguliranjem univerziteta povući i Vlada i sindikat i skupština i politika, a država mora mnogo jasnije formulirati šta to očekuje od univerziteta i ukupnog školstva i tražiti rezultate. Mislim da svi univerzitetski profesori mogu preko postojećih univerzitetskih organa, a i svako pojedinačno, a dekani i rektori moraju vrlo jasno i glasno artikulirati sve probleme u akademskim procesima.
Šta bi trebala uraditi Vlada KS?
Jasno reći šta želi od univerziteta i u ime javnosti, u ime građana koji to sve plaćaju insistirati na tome. Vlada može i treba iskoristiti instrument, doduše jako skup, neovisne međunarodne evaluacije univerziteta, da je plati i da dođe do rezultata kakav je to zapravo Univerzitet u Sarajevu. Gdje smo mi u nekom evropskom kontekstu? Ti rezultati bi vladi pomogli u definiranju nove visokoškolske politike. Na univerzitetima postoje vjekovna pravila igre i mi ne možemo mijenjati ta pravila zato što se nama ne sviđaju neki pojedinačni fenomeni unutar univerziteta. Upravo ova radikalna situacija koju proživljava Univerzitet u Sarajevu posljedica je svih prethodnih potpuno promašenih pokušaja djelovanja protiv devijacija unutar akademske zajednice – koja doduše nije imala snage i želje da se sama bori protiv toga. Nadam se da će Vlada biti mudra i povući korake koji će radikalno smanjiti opasnost od njenog uvlačenja u unutrašnje probleme univerziteta i time sa strane moći bolje procijeniti kako djelovati spram univerziteta.
Strijelci osvajaju medalje, ali nedostaje podrška: Farah Onešćuk briljirala u Srbiji
