Prošlo je 10 godina od početka Berlinskog procesa: Zapadni Balkan i dalje daleko od EU
Ideja iza Berlinske konferencije, koja je započela tzv. "Berlinski proces", bila je da EU pokaže da vidi sve države Zapadnog Balkana u ovom bloku. Tada su u EU već bile Slovenija i Hrvatska, a cilj je bio pokazati ih kao primjer za Srbiju, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Kosovo, Albaniju i Bosnu i Hercegovinu, koje su se nalazile van EU.
Deset godina kasnije možemo slobodno reći da ove države, bez obzira na sve što se desilo u ovom periodu, danas nisu ništa bliže ili dalje članstvu u EU nego što su bile tog augustovskog dana u glavnom gradu Njemačke.
Bilo je pozitivnih stvari koje su se desile u ovim državama u proteklih 10 godina. Sjeverna Makedonija je riješila dugogodišnji sukob s Grčkom, što je rezultiralo i promjenom imena, te je ušla u NATO. Crna Gora je također postala članica Alijanse, dok je Bosna i Hercegovina dobila zeleno svjetlo za otvaranje pregovora o članstvu u EU.
Međutim, generalno se može zaključiti da su ovo mali koraci naprijed u kontekstu članstva u EU, koje je bilo ipak u fokusu cijelog Berlinskog procesa. Ideja i cilj su bili jasni, ali se čini da, pored godišnjeg sastanka gdje se lideri smješkaju za fotografije, ne radi na držanju principa koji su se tada uspostavili.
Tako možemo reći da, iako je veliki fokus bio na dobrosusjedskim odnosima između ovih šest zemalja koje se nalaze van EU, režim u Srbiji danas ima "upletene prste" u internim pitanjima barem dvije države, dok s jednom ima manje-više otvoren sukob koji se još samo ne vodi na bojnom polju.
Podrška predsjednika Srbije Aleksandra Vučića secesionističkim tendencijama lidera bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, kao i otvoreno miješanje u izborni proces u Crnoj Gori se ne mogu intepretirati kao "dobrosusjedski" potezi.
Pored toga, Vučić i njegovi politički istomišljenici održavaju dobre odnose s Rusijom, čak i nakon što je ova država pokrenula prvu otvorenu agresiju na drugu zemlju u Evropi od početka 1990-tih godina. Kolika je Rusija bila prijetnja čak i prije agresije na Ukrajinu dokazuje činjenica da su odnosi Kremlja i režima u Beogradu bili tema i na konferenciji kojom je započet Berlinski proces.
Probleme imaju i zemlje koje se nalaze van utjecaja Srbije. Sjeverna Makedonija jeste riješila sukob s Grčkom, ali ga je ubrzo zamijenio onaj s Bugarskom. Zbog toga što vlasti u Skopju ne žele priznati Bugare kao nacionalnu manjinu, danas ova država ima efektivnu blokadu od napretka na EU putu.
Albanija je možda i najsvjetliji primjer Berlinskog procesa, ali se čini da je njihovo napredovanje na putu ka EU više vezano uz to što se Edi Rama, premijer ove države, okrenuo drugim kanalima za podršku na EU putu svoje zemlje.
Tako danas Rama održava dobre odnose s Italijom, a nedavno je s premijerkom ove države na teritoriji svoje zemlje otvorio prihvatne centre za migrante, što bi trebalo Albaniji "kupiti" dobre poene na putu za EU. Benefite ove politike Rama je već vidio kada je Evropska komisija odlučila odvojiti puteve Albanije i Sjeverne Makedonije za članstvo u EU.
Odgovornost za relativni neuspjeh Berlinskog procesa snosi i EU, mada se ova organizacija u prethodnih 10 godina bavila i vlastitim problemima, te nije uvijek imala vremena za "balkansku šestorku".
Brisel često mijenja pravila za ulazak, što frustrira građane zemlja ovih država koji svoju budućnost, kao i budućnost svoje države, vide u Evropskoj uniji. Najbolji primjer za to je upravo Sjeverna Makedonija, koja je čak i nakon promjene imena "zapela" u redu, što je dovelo građane ove zemlje da na vlast vrate nacionalističku VMRO-DPMNE, koja i ne krije svoj eurospekticizam.
Naravno, vrijedi spomenuti i EU u pozitivnom svjetlu, u ovom kontekstu. Iz Brisela su ove godine objavili Plan rasta za Zapadni Balkan, najambiciozniji EU projekt vezan za ovaj dio Evrope, čime su željeli približiti zemlje iz Berlinskog procesa članstvu u ovom bloku. Kako su zemlje tek predale svoje reformske agende, još je rano pričati o stvarnom efektu promjena koje podrazumijeva ovaj plan, ali u teoriji sve izgleda dobro, barem u kontekstu potrebnih reformi za integracije u EU.
Vrijedi istaći svakako i najveći neuspjeh Berlinskog procesa, a to je tzv. "Otvoreni Balkan" Ideja koju su najviše zagovarali Vučić i Rama je identifikovana kao pokušaj širenja utjecaja ove dvije zemlje u regionu, iako je čak imala podrški i iz Brisela.
Naravno, nama najzanimljivija je Bosna i Hercegovina. Naša zemlja je, govoreći striktno u nominalnim terminima, napravila možda i najveći napredak. Prije 10 godina, BiH još nije ni aplicirala za članstvo, a danas smo zemlja koja čeka datum za otvaranje pregovora.
Međutim, iza nominalnog se krije realnost da je ovo više kozmetički nego stvarni napredak. Zeleno svjetlo za otvaranje pregovora je, kako su istakli analitičari, više rezultat geopolitičkih okolnosti nego ozbiljnog rada političara u BiH.
Pri tome, EU integracije se čak i uz obilne nagrade iz Brisela, što finansijske, što retoričke, kreću izrazito sporo. Razlog za to su, naravno, insistiranja političara u našoj zemlji, primarno Milorada Dodika i Dragana Čovića, da pod velom integracija u EU dolaze do svojih političkih interesa.
U politici, posebno na ovom nivou, deset godina je relativno kratak period. Ipak, čak i uz tu konstataciju, možemo reći da Berlinski proces nije dao rezultate koje je trebao. Sve države kojima je 2014. godine obećana brža integracija u EU još uvijek se nalaze, manje-više, na istom mjestu gdje su bile u tom periodu.
Naravno, tu postoji i značajna odgovornost lidera tih država, ali dio svakako pripada i Briselu, iz kojeg su stizala obećanja i najave koje nisu mogle biti ispunjene.
Na kraju, ovaj tromi proces je doveo do činjenice da u dvije države (Crna Gora i Sjeverna Makedonija) sada vladaju stranke koje su, u manjoj ili većoj mjeri, skeptične prema namjerama Brisela. Njih su izabrali isti građani koji su 2014. godine definitivno imali više nade i više vjerovali da će uskoro biti primljeni u EU porodicu.
Uspjeha koji su proizašli iz Berlinskog procesa je, naravno, bilo, ali je to nedovoljno da bi pričali o nekom napretku. U ovom kontekstu, najviše se može govoriti o stagnaciji, a u nekim zemljama čak i u nazadovanju na EU putu.
Van EU integracija, vrijedi reći i da su u mnogočemu odnosi među nekih od država članica Berlinskog procesa na izrazito niskom nivou, što se kosi s principima koji su izneseni 2014. godine u Berlinu.
Dok iz Brisela i dalje insistiraju da je Zapadni Balkan u planovima za proširenje, posljednjih 10 godina sugeriše da u to istinski vjeruje sve manje građana ovih zemalja. Ako i narednih 10 godina bude slično ovom periodu, Berlinski proces će uskoro izgubiti svaku svoju svrhu.
Pljušte suspenzije uoči izborne skupštine: Ko će birati vlast u sarajevskom nogometu?
