Naši sagovornici tvrde da bi ovi ovlaš nabrojani podaci u drugim političkim kulturama poslužili kao itekako dobar povod za proteste, što u Bosni i Hercegovini nije slučaj. Naprotiv, za 1. maj nije najavljen nijedan ozbiljniji bunt. Tek omanji skupovi nezadovoljnika i oveći skupovi zaljubljenika u prirodu i roštilj.
Demonstracija nacionalnog folklora
Menadžer u Centrima civilnih inicijativa Adis Arapović kazao je za Klix.ba da je Prvi maj radnički socijalni praznik, koji se u Bosni i Hercegovini kroz decenije pretvorio u folklorni praznik.
"Prvi maj u političkoj kulturi naše zemlje ne predstavlja ništa osim neradnog dana koji se koristi za izlete u prirodu i demonstraciju nacionalnog folklora. Ništa više od toga. Umjesto da se razumije dubina, politička i socijalna simbolika 1. maja, koji ustvari treba da posluži radništvu i drugima obespravljenima da demonstriraju, ali i da skrenu pažnju na vlastiti položaj. Ne izlaze sindikati širom svijeta samo zato što ponekad imaju neki konkretan problem. Ponekad izlaze da pokažu vladi da još uvije postoji socijalna, politička i svaka druga snaga u tom radničkom pokretu i da oni moraju biti shvaćeni kao možda najvažnija društvena grupacija. Kod nas se taj momentum izgubio, a kad se to izgubi onda se gubi i legitimitet sindikata i povjerenje radnika i svih drugih u one koje predstavljaju. To onda nisu samo sindikati, nego i penzionerska udruženja, udruženja osoba sa invaliditetom i niza drugih socijalno-marginaliziranih grupa", objašnjava Arapović.
Dodaje da se kao posljedica toga javljaju izolirani, beznačajni skupovi, koji ustvari više govore o nemoći, a manje o moći ljudi koji izlaze na ulicu, odnosno da više govore da ne postoji problem, nego da on postoji.
"Ako se mali broj ljudi želi suprotstaviti trenutnom stanju onda je stanje ili dosta dobro i nemamo zbog čega da protestujemo, ili s druge strane nema vodstva koje treba da stane na čelo te velike kolone. Mislim da je odgovor u ovom drugom. Veliki broj ljudi ima itekako razlog da se pobuni protiv vrlo lošeg stanja. Zvanične statistike govore o 20 posto vrlo siromašnih, takoreći ispod zvanične granice siromaštva. Veliki broj ljudi sebi ne može priuštiti ni punu potrošačku korpu tokom jednog mjeseca, tako da je više nego dovoljno razloga da se demonstrira neslaganje ljudi, radnika, nezaposlenih, penzionera, socijalno ugroženih sa stanjem u kojem se zemlja nalazi i sa njihovim materijalnim položajem. U isto vrijeme nedostaje to masovno liderstvo, reprezentativnost i legitimitet glavnih asocijacija društvenih grupa poput sindikata, ali i svih drugih socijalno ugroženih. Mislim da korjen problema leži tu", kazao je Arapović.
Kultura bunta
Profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić, naprotiv, ne misli da Bosni i Hercegovini nedostaje kultura bunta, ali da na taj fenomen treba gledati u širem kontekstu.
"Proteklih dana bili su protesti na Sokocu, pa protesti u Zvorniku, pa protesti branitelja na Bijači... Nije baš da kod nas nema bunta. Preuranjeno je zaključiti da smo mi letargično društvo... Sjetit ćete se protesta 2013. godina, pa 2014. godine, čak i nekih protesta prije toga... Ovdje svijet zna, kao i svijet u okruženju, kada da digne svoj glas", poručio je prof. Mujkić.
Dodaje da je tačno da protesti nisu jedinstveni, te da je to karakteristično otkako traje velika finansijska kriza.
"Ovaj region šire kada gledate, pa čak i u povijesnom kontekstu šire, može se kazati da ima iskustvo protesta. Protesti se tu i tamo povremeno javljaju. Krenimo od takozvanih 'šezdesetosmaša', smatram da su ideali za koje su se oni zalagali nešto za šta se vrijedi i danas zalagati i boriti. Govorimo o zahtjevu za pravednijim društvom, zahtjevu za više slobode itd. Međutim, mislim da je za razliku od one omladine današnja omladina u daleko težem položaju, što zbog ekonomske situacije, što zbog drugih stvari... Mislim da je današnja omladina više ucijenjena u ranoj mladosti jednom besperspektivnošću, zaduživanjem... I ne samo u BiH i regionu, nego i šire. Bojim se da smo ušli u stadij neoliberalnog kapitalizma koji naprosto oduzima perspektivu mladim generacijama", kazao je Mujkić.
Ipak, tvrdi da kada je riječ o društvu, uvijek postoji načini da se izađe iz "bezizlaznositi", o čemu svjedoče razni historijski primjeri.
Svaki protest načinje neku vladavinu
Menadžer Centara civilnih inicijativa Adis Arapović navodi da su protesti 2014. godine, u najmanju ruku, pokazali da se ljudi mogu okupiti na ulici i demonstrirati nezadovoljstvo zbog stanja u vlastitoj državi.
"Dugo godina su nas ubjeđivali da to nije moguće, da će to sve biti instrumentalizirano, politizirano itd. Čak i ako se to desilo na kraju protesta 2014. Dešavanje naroda se ne može predvidjeti lako, a još teže s time upravljati", zaključuje Arapović.
Profesor sa Fakulteta političkih nauka Asim Mujkić objašnjava za Klix.ba da se u vremenu spektakla na proteste gleda sa sljedećeg stajališta: "Ljudi su izašli na ulicu, šta se promijenilo!?"
"Mislim da svaki protest načinje neku vladavinu. Ona se možda mijenja, možda ne. Ali sjetimo se da je protest 2014. godine skinuo četiri kantonalne vlade. Sjetimo se protesta koji su doveli do rušenje komunizma, demokratske tranzicije... I u Istočnoj Evropi, ali i u Jugoslaviji. Nije se jedan protest desio, pa da je u ponedjeljak osvanula demokratska država. Od radničkih protesta do onih instruiranih, Miloševićevih... Sjetit ćemo se protesta Srba na Kosovu. Dakle, to je nešto što je trajalo mjesecima, pa čak i godinama", cijeni prof. Mujkić.
Počelo rušenje objekta na Pofalićima, sprema se teren za izgradnju nove zgrade MUP-a KS
