Psi lutalice / Kantonalni neprijatelj broj 1?

Za razliku od nas koji poštujemo zakone ove države, jer moramo i jer smo obavezni, politički predstavnici lokalnih vlasti već sedam godina uporno krše državni zakon koji omogućava humano rješenje problema napuštenih životinja.

Umjesto jednostavne implementacije zakona, već godinama svjedočimo nevjerovatnoj bahatosti, političkoj neodgovornosti, obrtanju teza i izbornoj politizaciji problema napuštenih pasa. I dok se odgovornost za narušenu sigurnost građana i činjenicu da čopori pasa bez ikakvog nadzora okupiraju gradove, prebacuje na nevladine organizacije koje se bave zaštitom životinja, jedno pitanje ostaje neodgovoreno: Zašto građani konačno ne kazne stvarne krivce za ugrize i napade pasa lutalica?

Posljednja u nizu odluka koja je izazvala opšte nezadovoljstvo udruženja za zaštitu životinja i ljubitelja životinja je odluka Vlade KS o uklanjanju napuštenih vlasničkih pasa i pasa lutalica, u cilju sigurnosti zajednice. Bez obzira na masovne proteste i činjenicu da se termin uklanjanje iskorišten tako generalno, mogao protumačiti jedino kao masovna eutanazija, ova odluka sporna je i zbog kontinuiranog netransparentnog trošenja budžetskih sredstava.

Odluka je donešena 30. juna ove godine na osnovu analiza koje je uradio Veterinarski fakultet u Sarajevu. Obrazlažući odluku Premijer KS, Elmedin Konaković istakao je kako su uzorci krvi pasa lutalica testirani na osam infektivnih oboljenja koja se sa zaraženih životinja mogu prenijeti na ljude.

"Riječ je o vrlo bolesnim psima koji bi se možda mogli dugotrajnim liječenjem tretirati, iako je to neizvjesno. Govorimo već o kategoriji od 62 posto bolesnih pasa od 100. Ako tome dodamo činjenicu da je dobar dio pasa agresivan, onda mislim da se apsolutno aktivnosti Vlade KS ne mogu dovoditi pod znak pitanja."

Aktivnosti Vlade KS itekako se mogu dovoditi pod znak pitanja. Iako smo Premijera Konakovića u više navrata kontaktirali kako telefonski tako i službeno, premijer nam je ostao dužan odgovoriti na pitanja: Zbog čega javnost nije informisana o bolestima koje su navodno opasne po građane Sarajeva? Ukoliko je situacija ozbiljna zašto nije izdato upozorenje za javnost i zbog čega se ovo istraživanje, koje finasiraju građani, drži u tolikoj tajnosti?

Međutim, prema dostupnim informacijama koje su se pojavile u medijima, vrijednost projekta pod nazivom „Monitoring infektivnih i parazitarnih bolesti zoonotskog tipa u populaciji napuštenih pasa u KS“ kojeg zajednički provode Veterinarski fakultet Sarajevo, KJP Veterinarska stanica i Veterinarska inspekcija KS iznosi iznosi 133.000 KM.

Monitoringom je obuhvaćeno 1.000 pasa, a budžetom je unaprijed, dakle prije početka projekta predviđena eutanazija 300 pasa. Ovo nije jedina stavka koja je sporna u budžetu. Za 500 pasa predviđeno je mirkočipiranje i smještaj, ali ukoliko znamo da je budžetom predviđeno ispitivanje 1000 pasa, postavlja se pitanje šta je sa još 200 pasa koji nisu predviđeni ni za eutanaziju, mikročipiranje ni smještaj. Također, veoma je važno i napomenuti da Kanton Sarajevo nema sklonište usklađeno sa zakonom i odobreno od strane nadležnog Ureda za veterinarstvo.

Sve po zakonu?

Državna veterinarska inspektorica za dobrobit životinja, Inga Dujmović, iz Ureda za Veterinarstvo BIH, institucije koja je nadležna da osigura provođenje zakona u loklanim zajednicama, naglašava da je odluka Vlade KS donešena van zakonskih procedura, budući da je zakonom zabranjeno vršenje bilo kakvih ogleda na napuštenim životinjama.

"Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja u članu 27 stav 4 vrlo jasno je precizirao da se napuštene životinje ne mogu koristiti u svrhu vršenja ogleda. Procjenu ne može raditi Veterinarski fakultet koji je inicijator, jer je on naučno istraživačka institucija po svom nazivu. Odluku kanton može donijeti samo u slučaju kada Federalno ministarstvo poljoprivrede, sektor za veterinu ili ured za veterinarstvo zbog određenih indikatora donesu mjeru ispitivanja bolesti. Fakultet može signalizirati upravnim organizacijama, nadležnim za donošenje takvog monitoringa, da imaju povećanu pojavu određene vrste bolesti koja se može prenijeti na ljude, ali i vlasničke pse, te da bi tada institucije donijele nalog o godišnjem praćenju te bolesti. Ali ni u jednom drugom slučaju ovakav monitoring ne može doći iz naučne institucije."

Kako saznajemo Kanton Sarajevo nije Ured za veterinarstvo, koje je nadležno tijelo za praćenje epizotiološke situacije u Bosni i Hercegovini, nikada zvanično informirao o bolestima koje su predmet analiza.

Kontraverze koje karakterišu odluku Vlade KS dodatno produbljuje i činjenica da se potencijalno bolesni psi nakon veterinarskog tretmana odnosno uzimanja krvi za analizu transportuju u azil gdje dolaze u kontakt sa zdravim psima. Dujmović smatra da je ova praksa potpuni veterinarski nonsens, te da je važno napomenuti da po zakonu ni jedna bolest osim potvrđenog bjesnila ne spada pod član 14, što znači da eutanazija u ovom slučaju svakako nije zakonsko rješenje.

Bez panike ili 70.000 maraka za hiljadu pasa

Za dekana Veterinarskog fakulteta, prof.dr. Nihada Fejzića, institucije na čiji račun će biti uplaćeno 70.000 KM javnog novca, ova odluka Vlade KS nije sporna. Također, prof.dr. Fejzić ne smatra da se ovim monitoringom krše procedure niti bilo koji član Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja.

Podatak da nadležne institucije kao i javnost Kantona Sarajevo ne znaju koje su to bolesti koje predstavljaju potencijalnu opasnost za zdravlje građana, prof.dr. Fejzić obrazlaže činjenicom da instititucije uključene u ovaj projekt nisu željele stvarati paniku među građanima. Međutim, ova tvrdnja je veoma čudna obzirom da je Premijer Konaković već stvorio paniku izjavljujući u više navrata da se na ulicama nalaze psi koji mogu prenijeti „mnogo bolesti opasnih po ljude“.

Očigledno kršenje zakona kao i niz nelogičnosti koje se pojavljuju u okviru ovog monitoringa potvrđuje i naš izvor s Veterinarskog fakulteta koji naglašava da se konkretno, bolest bruceloze koja se kod pasa prenosi spolnim putem testira na populaciji od 97% kastriranih pasa.

Direkcija kantonalne veterinarske stanice Sarajevo nema statističke podatke o pojavnosti bolesti iz monitoringa, međutim prema navodima veterinarinara s kojima smo razgovarali, ova oboljenja prisutna su kod pasa koji se nalaze u seoskim domaćinstvima i koji dolaze u kontakt sa oboljelim domaćim životinjama.

Obzirom da se sarajevskim parkovima ne kreću krave ili ovce, postavlja se logično pitanje, zbog čega se enormna finasijska sredstva koja su mogla biti uložena u rekonstrukciju obdaništa ili škola, ili u sistem za održivo rješenje problema pasa lutalica u KS, izdvajaju za ovaj suštinski nepotreban monitoring? Možda upravo u tom kontekstu možemo posmatrati i dugogodišnje opstrukcije lokalnih vlasti da implementiraju Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja.

(Ne)provodljivost zakona

Pod parolama nedostatka novčanih sredstava, izostanka kapaciteta za smještaj životinja, nejasnih nadležnosti instanci za provedbu zakona, opštinske i kantonalne nomenklature u proteklih sedam godina omogućile su da problem napuštenih životinja eskalira do te mjere da se prije odluke Vlade KS o prikupljanju pasa na području Kantona Sarajevo prema procjenama, slobodno kretalo 15.000 pasa lutalica.

Podsjećamo, Parlamentarna skupština je 2009. godine izglasala Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja. Ovim aktom propisana je obaveza jedinicama lokalne samouprave da u roku godinu dana oforme higijenske servise i azile za napuštene životinje, kao i obaveza vlasnicima kućnih životinja da u roku od šest mjeseci mikročipiraju i registruju svoje ljubimce.

Ured za veterinarstvo koji je po zakonu zadužen za izradu pravilnika, do danas donio je četiri pravilnika iz domena dobrobiti životinja koji regulišu i propisuju uslove o osnivanju skloništa, formiranju higijenskih servisa, uzgoju kućnih ljubimaca namjenjenih za prodaju te držanju opasnih životinja.

Međutim, pravilnik o identifikaciji i označavanju kućnih ljubimaca, koji je krucijalan za formiranje centralnog registra pasa i sankcionisanja neodgovornog vlasništva još uvijek nije usvojen u Vijeću ministara. Razloge višegodišnjeg neusvajanja pravilnika moguće je posmatrati kroz prizmu unutarpolitičkih odnosa u Bosni i Hercegovini, opstrukcija koje dolaze iz oba entiteta i u konačnici prefiksa u nazivu „jedinstveni“ centralni registar.

Prema podacima Ureda za veterinarstvo u trenutku kada je 2010. godine kafilerija prestala sa radom, broj fizički prebrojanih pasa u dvije sarajevske opštine iznosio je 700, a tadašnja projekcija bila je da se u kompletnom kantonu nalazi oko 2000 napuštenih pasa. Zbog loše ekonomske situacije u državi nakon donošenja zakona, Ured za veterinarstvo odredilo je godinu dana prelaznog roka kako bi se javna kantonalna preduzeća prilagodila novim zakonskim odredbama.

"U kantonu Sarajevo nije bilo potrebe osnivati higijenski servis jer je postojalo javno preduzeće RAD koji su se u tom prelaznom periodu trebali samo osposobiti i prilagoditi novom zakonu", ističe Dujmović navodeći da su imali preduvjete i obavezu da prilagode svoju djelatnost. Prema tvrdnjama Dujimović kantonalna inspekcija je ovom kantonalnom preduzeću izdala naredbu koja nikad nije ispoštovana.

Od uklanjanja napuštenih pasa sa ulica koje u uređenim državama predstavlja najjednostavnije komunalno pitanje kreiran je problem za čije saniranje se već godinama izdvaja ogroman novac iz budžeta. Uzroke treba tražiti u samovolji direktora javnih preduzeća, hroničnim izostankom inspekcijskog nadzora te nedostatkom sankcija za nepoštivanja zakona.

Dogs Trust – Ovdje smo da pomognemo, ali ne da sami sprovodimo zakone

Nedovoljna informisanost, kao i kontinuirano prebacivanje odgovornosti na organizacije koje se bore za zaštitu i dobrobit životinja, odrazilo se na percepciju javnosti. Iz Predstavništva Dogs Trusta u BIH naglašavaju da ova organizacija ima prvenstveno savjetodavnu ulogu s ciljem pomoći vlastima u implementaciji zakona.

"Uprkos stalnoj komunikaciji i punoj transparenciji, i dalje dolazimo u situaciju da nas građani zovu i očito od nas očekuju da radimo posao institucija", kaže Sanja Bianculli, službenica za odnose s javnošću i marketing Predstavništva ove fondacije, i naglašava da je ključno da svi razumiju čija je koja uloga.

"S jedne strane imamo vlasti koje, ne samo što su to dužne i obavezne prema građanima, nego jedine to pravno i mogu, treba da osiguraju provođenje zakona i budu maksimalno transparentne u tome; s druge strane su lokalne nevladine organizacije, ali i građani koji putem svojih predstavnika u vlasti treba da zahtijevaju da se zakon dosljedno provede, a s treće strane su strane organizacije, kao što je naša, koje dobrovoljno pomažu u skladu sa svojim resursima i misijom, naravno u skladu sa svim lokalnim zakonima. Naše predstavništvo podržava zakonsko i sistemsko rješenje ovog problema koje će omogućiti da se problem stalno nanovo ne ponavlja, što se evidentno sada dešava. Rukovodeći se ovim ciljevima, te našom misijom i resursima, naša podrška provodi se kroz programe koje unaprijed odobrava naš glavni ured, te sredstvima također unaprijed alociranim i odobrenim za te konkretne programe. Svaka dodatna podrška predmet je odobrenja iz glavnog ureda, te je osnovni kriterij da bilo koji projekt koji nam se dostavi bude u službi zakonskog i sistemskog rješenja, naravno humanog pristupa, te održivosti."

Samo u protekle tri godine Dogs Trust je finansirao kampanju masovnih sterilizacija za skoro 15.000 pasa lutalica sa područja Kantona Sarajevo. Također, ova organizacija finansira programe profesionalnog usavršavanja za veterinare iz čitave BIH, edukacije za djecu i vlasnike pasa o odgovornom vlasništvu, te obuku pasa. Prema riječima Bianculli, predstavništvo je od početka spremno pružiti dodatnu podršku lokalnim vlastima u cilju sistemskog rješenja problema pasa lutalica pod uslovom da se zakon ne krši, te da postoji inicijativa vlasti za sistemsko, zakonsko rješenje.

"Koliko god bila velika naša podrška, ona može ublažiti određene probleme, ali samo praktična i dosljedna provedba zakona koji je na snazi, vodi ka rješenju. Naše predstavništvo ne može uspostavljati mjere sankcija za neodgovorno vlasništvo, niti može bilo kome bilo šta narediti. To mogu samo vlasti, a mi bismo bili sretni da se iskoristi naše veliko iskustvo u ovoj oblasti, te resursi kojima možemo pomoći", smatra Bianculli.

Iz Ureda za veterinarstvo ističu da se situacija u proteklih sedam godina ipak popravila kako zbog činjenice da su pojedine opštine počele praviti azile, tako i zbog djelovanja Dogs Trust-a u BIH.

"Moram napomenuti da se populacija pasa lutalica počela značajno smanjivati sa dolaskom Dogs Trusta 2012. godine i njihovim programom sterilizacije pasa. Ono što je veoma bitno kod Dogs Trusta je da su prepoznali da su vlasnički psi izvor pasa na ulicama. Vršeći sterilizaciju vlasničkih pasa i podižući kulturu držanja pasa, u velikoj mjeri su zaslušni da ulicama ne hoda mnogo više nego što ih danas ima", naglašava Dujmović.

Iz svega ovoga može se zaključiti da se problem može riješiti, ali sasvim sigurno ne, kontinuiranim traženjem razloga za njegovo neprovođenje. U konačnici ako se zakon bude provodio selektivno, problem će možda biti kratkotrajno zamaskiran, a onda će se vratiti u još većem obimu. Ako je glavni razlog nedostatka infrastrukture za provođenje zakona zaista nedostatak sredstava, ostaje nejasno zašto se ova ogromna finasijska podrška ne prihvaća?

Iz fondacije nam objašnjavaju da bi upostava registra pasa i mjere sankcioniranja neodgovornog vlasništva spriječile stalno širenje problema kroz napuštanje pasa ili puštanje nesteriliziranih vlasničkih pasa da se slobodno kreću, što svakodnevno rezultira u znatnom povećanju broja pasa na ulicama.

"Ostale mjere intervencije i prevencije bi onda sigurno vodile ka trajnom rješenju. A sve ovo bilo bi moguće samo kada bi odgovorne institucije pokrenule inicijativu za zakonskim i sistemskim rješenjem i ostale dosljedne u tome. Građani koji ovo znaju, ako žele rješenje, imaju pravo i obavezu da to od svojih predstavnika i zahtijevaju", naglašava Bianculi.

Možda može bolje

Zašto lokalne vlasti uvijek traže izgovore za neprovođenje ili selektivno provođenje zakona? Zašto se vrijedna pomoć koja dolazi od stranih organizacija ne iskoristi, zbog čega svjedočimo stalnom prebacivanju odgovornosti za ovaj problem i zašto tolerišemo patnju životinja na ulicama koje sigurno nisu izabrale da budu tu?

Možda je ovaj tekst ponudio neke od odgovora na ova pitanja. Građani Sarajeva imaju veliki dio odgovornosti za ovo stanje. Budući da godinama tolerišu vlast kojoj u realizaciji vlastitih interesa, sigurnost i zdravlje djece stanovnika sarajevskog kantona sigurno nisu prioriteti.

Umjesto zahtijevanja odgovornosti, naša javnost raspravlja treba li pse lutalice pobiti ili ne. A sasvim je jasno da rješenje problema pasa na ulicama Sarajeva nije pitanje volimo li ili ne pekinezere, pit bullove ili autohtone bosanske avlijanere, već isključivo pitanje nepoštivanja i kršenja zakona ove države. I to upravo od onih koji nam se sada smiješe sa plakata uz obećanja da će zahvaljujući našem glasu kao dosad, rješavati sve naše probleme.