Puhalo: Selefije su radikalne u praktikovanju vjere, ali to ne znači da su loše osobe
O tome na koji način elektronski mediji izvještavaju o selefijama, koje u BiH nazivaju i vehabijama, i o tome ko su ti ljudi u stvarnom životu, njihov sistem vrijednosti, stavove i crte ličnosti u najnovijoj studiji opisuje i elaborira socijalni psiholog i publicista Srđan Puhalo, koji je rezultate vlastitog istraživanja, sumirane u knjizi pod nazivom "Selefije u Bosni i Hercegovini 2", predstavio danas u Sarajevu.
Između ostalog, istraživanjem su obuhvaćeni medijski sadržaji, konkretno 111 tv-objava, kao i sadržaji pisanja portala i društvenih mreža, te uzorak od 317 selefija koji su anketirani putem odgovarajućeg upitnika, kao i nalaz koji se temelji na intervjuima sa sedam pripadnika/sljedbenika ove grupacije koji su u međuvremenu osuđeni zbog odlaska na strana ratišta, ili drugih akata i nalaze se na izdržavanju kazne u KPZ Zenica.
Puhalo ističe kako provedeno istraživanje pokazuje da se radi o ljudima koji su izabrali spomenuti način poimanja i prakticiranja islama, te da se na najveći broj njih ne može gledati kao na prijetnju bh. društvu.
"Oni su s jedne strane vrlo specifična populacija i možemo reći da su radikalni u praktikovanju i razumijevanju vlastite vjere, ali da to ne znači da su oni na bilo koji način loši i da moramo, na izvjestan način, da strepimo zbog njih", kazao je autor predstavljene publikacije, ostavljajući mogućnost da svugdje ima pojedinaca koji mogu uraditi nešto što nije dobro, ali da je, generalno posmatrano, riječ o skupini ljudi koji su svjesni dešavanja u svijetu i BiH, te da im je najmanje u interesu da rade bilo šta što je loše, a što može da se okrene protiv njih.
U tom kontekstu, pojašnjava kako u teoriji postoji razlika između radikalizma i ekstremizma, te da biti radikalan znači imati čvrste i jasne stavove i kruto ih se pridržavati, te da to, apriori, ne znači i biti loš, dok ekstremizam predstavlja nešto što je loše, odnosno spremnost da se nasiljem ili nasilnim aktima ostvaruju vlastite zamisli i ciljevi.
Prema njegovim riječima, medijski istupi koji se vežu za selefije, počesto su obojeni na način da se tom temom manipulira zarad ubiranja političkih poena, spinovanja i ostvarivanja određenih ciljeva, o čemu svjedoči i najnovije istraživanje, metodološki koncipirano na isti način kao i analiza pisanih materijala iz ranijeg istraživanja, pokazujući blagi otklon ka vrijednosno neutralnom izvještavanju, ali i primjere negativnog konotiranja i sataniziranja te populacije.
Ovo potonje ilustrira primjerima/medijskim istupima tadašnjeg austrijskog ministra vanjskih poslova i aktuelnog kancelara Sebastiana Kuza, predsjednika Češke Republike Miloša Zemana i predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, odnosno medijskim izvještajima u kojima oni upozoravaju "na narastajuću opasnost od ekstremizma iz BiH...", bez dokaza kojima bi argumentirali vlastite stavove.
Elaborirajući nalaze istraživanja, Puhalo potcrtava da ono pokazuje da su se mediji malo 'unormalili', te da se o selefijama i temama iz tog domena objektivnije govori.
Istraživanje je, između ostalog, pokazalo neutemeljenim 'priče o radikalizaciji' u zatvorima u kojima kazne izdržavaju osuđeni zbog odlaska na strana ratišta ili počinjenih terorističkih akata, a s obzirom na njihov najstrožiji zatvorski tretman i izoliranost u odnosu na najveći broj drugih zatvorenika.
Ostatak istraživanja orijentiran je na socio-psihološke elemente u korealciji s predispozicijom za potencijalno antisocijalno ponašanje i ekstremizam, uključujući lične i kolektivne ciljeve te varijable poput psiholoških konstrukta - narcizma, psihopatije, sadizma, makijavelizma, stavova prema samožrtvovanju, dezintegracije ličnosti, sklonosti ka teorijama zavjere, stavovima prema militantnom ekstremizmu...
U tom pogledu, prema kazivanju autora, postoje određene varijacije koje su na granici statističke značajnosti, a određeni nalazi govore o tome da su elemeneti radikalizma izraženiji kod mlađe populacije u dobi do 29 godina života.
Kada se radi o temeljnim ciljevima/načelima u životu nalazi spomenutog uzorka pokazuju da su to - život bez grijeha, pomoć drugima i vođenje zdravog života, te da pripadnici selefijske zajednice ne teže popularnosti, glamuru i zabavi, niti uživanju, dok im je, kada se o društvenim ciljevima radi, najvažnija borba protiv korupcije, humano društvo i socijalna pravda.
Istovremeno, nije im važan ulazak u EU, ni demokratija, te, generalno, ne vjeruju institucijama, a nepovjerenje je izraženo i kada su mediji u pitanju, tako da čak 45 posto ispitanika medijima uopće ne vjeruje, a vjeruje im svega 3,2 posto.
Publikacija "Selefije u Bosni i Hercegovini 2" 'donosi' nastavak istraživanja s ciljem cjelovitije i zaokružene priče, odnosno presjeka niza veoma kompleksnih pitanja koja se tiču pripadnika selefijskog pokreta, ali i javnog mnijenja i uopće njihovog tretmana u društvu.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
