Put do nezavisnosti Bosne i Hercegovine i istina o tome kako se glasalo na referendumu
"Odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine donesena je nešto više od godinu dana nakon što je Srbija donijela Ustav kojem je sebe definisala 'demokratskom državom svih građana koji u njoj žive, zasnovanu na slobodama i pravima čovjeka i građanina, na vladavini prava i na socijalnoj pravdi'. Podsjećamo, ovaj Ustav donesen je 28. septembra 1990. godine i isključio Srbiju iz pravnog sistema SFR Jugoslavije, a Vojvodini i Kosovu ukinuo status autonomnih pokrajina. Bio je to, kako kaže Sonja Biserko, 'kraj prve faze priprema za rasturanje Jugoslavije'", govori na početku razgovora Medić.
On navodi da je nekoliko svjedoka događaja poput Stjepana Mesića, Dušana Bilandžića, Ante Markovića, svjedočilo da su Milošević i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u Karađorđevu, a srbijanska i hrvatska delegacija u Tikvešu pregovarali o podjeli Bosne i Hercegovine, bez saznanja bošnjačkih političkih predstavnika.
"Odatle potiče i Bilandžićeva rečenica: 'Na tim su se pregovorima vodile beskrajne rasprave oko toga čija je neka dolinica, srpska ili hrvatska, ko ima većinu u nekom gradu. Osim toga, oni su nama (Hrvatima) prepuštali samo zapadnu Hercegovinu'", podsjeća Medić.
Medić nastavlja da su Alija Izetbegović i Kiro Gligorov kao lider dvije republike čije je stanovništvo bilo najviše etnički izmiješano pokušali naći rješenje za Jugoslaviju u u vidu "asimetrične federacije". Prema tom prijedlogu, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Bosna i Hercegovina bi formirale neku vrstu federacije koja bi bila u konfederalnom odnosu sa Slovenijom i Hrvatskom.
"Dok su agresijom JNA (sada već srpsko-crnogorske vojske pod kontrolom beogradskog režima) dijelovi Hrvatske gorjeli, preko 60 posto teritorije Bosne i Hercegovine je 'saoizirano' (proglašeno srpskim autonomnim oblastima). Bošnjaci i Hrvati su se bez svoje saglasnosti našle u sastavu srpskih autonomnih oblasti u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Zajedno sa 'saoizacijom' SDS BiH uspostavio je jednostranim odlukama nekoliko paralelnih institucija. Najznačajnija je bila Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koju su proglasili 24. oktobra 1991. godine. Verifikacijom srpskih autonomnih oblasti, 9. januara 1992. godine ista je Skupština proglasila tzv. srpsku republiku BiH (preteču Republike Srpske) na 62,94 posto teritorija Bosne i Hercegovine", navodi Medić.
Dva mjeseca prije toga, dio HDZ BiH proglasio je na 20,88 posto bosanskohercegovačkog teritorija "hrvatske zajednice" (najprije u Posavini, potom u Hercegovini, a nešto kasnije u Usori, tuzlanskoj i sarajevskoj regiji). Dakle, republičkoj bosanskohercegovačkoj vlasti ostalo je svega 16,18 posto teritorija na kojoj je mogla da efikasno vlada.
"Bosanskohercegovačko rukovodstvo, nakon što su iscrpljene sve mogućnosti za očuvanje Jugoslavije, čekalo je odluku Badinterove komisije koja je trebala da procijeni da li Bosna i Hercegovina ima osnova za nezavisnost. Komisija je odlučila da se raspiše referendum i da se voljom građana odluči status Bosne i Hercegovine", govori Medić.
Ostati u krnjoj Jugoslaviji?
Medić navodi da se tada postavilo pitanje šta je u ovakvoj konstelaciji odnosa kako na jugoslovenskom tako i na bosanskohercegovačkom nivou rukovodstvo Bosne i Hercegovine moglo da učini.
"Nakon Memoranduma SANU, dehumanizacije Bošnjaka još od 1980-ih u Srbiji, razoružavanja Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine i centralizacije JNA u procesu od 1987. godine, srbijanskog ustava iz septembra 1990. godine, zločinačkog pohoda JNA na Hrvatsku. Ići u nezavisnost u kojoj je svim narodima i građanima bila zagarantovana ravnopravnost ili ostati dijelom krnje Jugoslavije (za koju se deklarisao lider SDS-a koji je otvoreno prijetio nestankom njenog najbrojnijeg naroda) i njegovog svođenja na jedan mali teritorij u dolini rijeke Bosne ili 'zemljicu Bosnu', kako je to ilustrirao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman?", govori Medić.
Ističe da je Bosna i Hercegovina do te mjere bila etnički izmiješana da je bilo nemoguće njen teritorij na etničkoj osnovi podijeliti, a da neko ne bude žrtva toga.
"Toga su bili nesumnjivo svjesni i srpski političari pa su brže-bolje one dijelove Bosne i Hercegovine - poput Podrinja, Posavine ili dijelova Bosanske krajine u kojoj srpsko stanovništvo nije bilo većinsko "unijeli" u srpsku administrativnu jedinicu i prije referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine", govori Medić.
Kaže da je alternativa nezavisnoj Bosni i Hercegovini bila krnja Jugoslavija i unutar nje Bosna i Hercegovina.
"Teško je procijeniti šta bi se u toj jugoslovenskoj državi desilo sa hrvatskim zajednicama, ali eto, recimo, da bi ostale u Bosni i Hercegovini, barem privremeno. U toj Bosni i Hercegovini bila bi Srpska republika i Herceg-Bosna koje bi zajedno obuhvatale 83,82 posto teritorija republike. Centralna jugoslovenska bila bi kontrolisana od srpskih nacionalista, a status Bošnjaka najviše bi i ličio onom mizernom statusu u Kraljevini SHS", navodi Medić.
Pitanje referenduma
"Premda se u srpskom nacionalističkom narativu odziv referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine želi prikazati kao preglasavanje dva naroda (Bošnjaka i Hrvata) u odnosu na srpski, činjenica je da nije tačno da su svi Bošnjaci i Hrvati glasali na referendumu", kaže Medić.
Ističe i da nije također ni tačno da su svi Srbi bojkotovali referendum i da je naročito u većim sredinama zabilježen i veći odziv Srba.
"Profesor Vahidin Preljević iznio je u jednom tekstu neke rezultate o izlaznosti pa ćemo navesti neke: Tako je npr. U opštini Novo Sarajevo za nezavisnost glasalo 54,8%, a prema popisu su Bošnjaci i Hrvati činili zajedno 44% stanovnika opštine. U opštini Centar 70% glasača bilo je za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu i to u opštini u kojoj su Bošnjaci i Hrvati zajedno činili 56% stanovnika. Naročito mi je zanimljiv primjer Banje Luke u kojoj je 44% stanovnika opštine glasalo potvrdno na referendumu, a Bošnjaci i Hrvati zajedno činili ispod 30% stanovnika opštine. U Brčkom je 75% učinilo isto, a Bošnjaci i Hrvati u njemu činili 69%", govori Medić.
Kao primjere ističe i Prijedor gdje je preko 60 posto stanovnika glasalo za nezavisnost Bosne i Hercegovine, a Bošnjaci i Hrvati su zajedno činili 49 posto stanovništva.
"U Bijeljini je preko 40% stanovnika opštine se odazvalo referendumu, a Bošnjaci i Hrvati zajedno činili 32% stanovnika opštine. Ne postoji opština u Bosni i Hercegovini u kojoj su svi Bošnjaci i Hrvati izašli na referendum, a da je isti sve i jedan Srbin bojkotovao. Dakle, ovo su samo neki primjeri koji govore u prilog tezi da referendum nije bio odraz preglasavanja dva nasuprot trećeg naroda", zaključuje Medić.
