Rad Hrvatskog narodnog sabora u BiH: Jesu li institucije samo mit?
U političkoj teoriji institucije države shvaćene su kao kompleksan sistem koordiniranih i kontrolisanih aktivnosti koje su povezane razmjenama informacija kroz tehniciziranje odnosa.
Organizacije inkorporiraju prakse i procedure definirane racionalnim konceptima organizacijskog rada. Ustavi država kao njihovi najviši pravni akti definiraju institucije i njihove nadležnosti.
Budući da se unutar BiH formalno nalaze dva entiteta, Republika Srpska i Federacija BiH, a u svjetlu događaja od prethodnih dana i još jednoga neuspjeha u pregovorima oko izmjene Izbornog zakona, a posljedično i Ustava BiH, na dnevni red se sve intenzivinije uvodi tema revitalizacije projekta Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Tu temu u konačnici bi trebalo razmatrati i udruženje nazvano Hrvatski narodni sabor BiH.
Ono što se konstantno provlači u govorima predstavnika stranaka koje učestvuju u radu HNS-a jeste da su oni legitimni politički predstavnici Hrvata u BiH koji brane svoju domovinu te kako je na sceni institucionalna nepravda koja nanosi štetu i koja je u suštini ozakonila ratna osvajanja koja su uključivala i progon Hrvata.
U Deklaraciji HNS-a BiH iz 2015. godine navodi se kako je BiH ustrojena na dejtonski način neprihvatljiva za hrvatski narod jer mu se uskraćuje pravo da bira legitimne predstavnike kao i da raspolaže rezultatima svog rada (prelijevanjem finansijskih sredstava) slobodno te da se hrvatskome narodu negira raspolaganje prirodnim resursima na područjima gdje on stoljećima živi.
"I u ovoj prilici odbacujemo kvalifikaciju haškoga tužiteljstva o udruženom zločinačkom pothvatu koji se neosnovano i neopravdano pripisuje Hrvatskoj Republici Herceg Bosni i HVO-u, jer je to opasna politička manipulacija i nije u funkciji pravde već projektiranih ratnih ciljeva onih koji su, najprije ratom a zatim nepravednim Ustavom i njegovim nasilnim revizijama, namjeravali eliminirati hrvatski narod iz Bosne i Hercegovine kao ustavnog konstituenta i političkog subjekta. Povijesna je istina da je HZ i HR H-B, kao i njezina oružana sila Hrvatsko vijeće obrane, odlučujuće doprinijela očuvanju i obrani BiH te da je je ugrađena u temelje Washingtonskoga i Daytonskoga mirovnoga sporazuma”, stoji u Deklaraciji koja je dostupna na web stranici HNS-a.
Više su no vidljive gotovo identičnosti sadržaja Deklaracije sa izjavama predsjednika SNSD-a i člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika posebno u kontekstu negiranja presuda o karakteru rata i zločina počinjenih devedesetih godina na području BiH, a što se tiče raspolaganja prirodnim resursima i u kontekstu presude Ustavnog suda BiH da je poljoprivredno zemljište u RS-u imovina države BiH.
Svjedoci smo kako se ideja o institucionaliziraju Hrvatske republike Herceg-Bosne ne pokušava sakriti pa su neki politilčari poput Marija Karamatića iz Hrvatske seljačke stranke, vrlo otvoreno govorili na tu temu gostujući u televizijskim dijaloškim programima.
Da li udruženje ima snagu samo sebe institucionalizirati, šta bi u tom slučaju učinile institucije u kojima je i trebalo da se odlučuje i da li bi bilo kakva promjena ustrojstva Federacije BiH konačno zadovoljila hrvatsku stranu? Ako da, šta je sa RS-om? Nisu li na današnjem području ovoga bh. entiteta Hrvati imali veći udio u populaciji no što je to slučaj nakon rata?
Odredbe Zakona o udruženjima i fondacijama BiH u članu 2. navode kako je udruženje svaki oblik dobrovoljnog povezivanja tri ili više fizičkih ili pravnih lica, u svim kombinacijama, radi unapređenja i ostvarivanja nekog zajedničkog ili općeg interesa ili cilja, u skladu sa Ustavom i zakonom, a čija svrha nije sticanje dobiti.
Ciljevi i djelatnosti udruženja ne mogu biti usmjereni na rušenje ustavnog poretka, poticanje neravnopravnosti, mržnje ili netrepeljivosti jednako kao što ne mogu uključivati ni angažiranje u predizbornoj kampanji.
Iako formalno nemaju status institucije, HNS BiH nametnuo se kao središnja tačka koordinatnog sistema djelovanja hrvatskih političkih stranka. U hipotetičkom scenariju, kada bi se institucionalizirao, ne bi smo li imali i dalje iste probleme? Ne bi li i tada diskriminacija ostala modus operandi svih parlamenata koji bi djelovali u BiH, pa bi predstavnici Srba i Bošnjaka (kao i Ostalih ako se iko o njima brine) bili preglasani dominantnijim Hrvatskim narodom u instituciji za koju se on izborio?
Od kada je prihvatljivo, u Evropi koja navodno stoji na bedemima zaštite demokratskih pocesa, da se političari sa kojima pregovara po inim pitanjima bave zahtjevima izmjene ustavnoga poretka u namjeri da legaliziraju ono što je u suštini teritorijalni nacionalizam kojem stvarni interesi građana uopšte nisu u fokusu?
