Radnička prava, koja je svijet krvlju izborio prije 130 godina, u BiH su još nedostižna
Predstavnici radničkih i socijalističkih partija iz dvadeset država Evrope su 1889. godine u Parizu osnovali Drugu internacionalu koja je trebala da koordinira rad svih ovih partija i bori se za prava radnika.
Najznačajnija odluka Druge internacionale je bila da se prvi maj proglasi kao Međunarodni praznik rada u znak sjećanja na proteste radnika u Čikagu 1886. godine, koji su okončani u krvi 4. maja, ubijena su četiri radnika, a preko 70 je povrijeđeno.
Odluka Druge internacionale je bila dio širih napora radnika toga vremena da se ostvari pravo na osmosatni radni dan. Na kongresu 1889. pozvano je da se 1890. obilježi prvi maj u znak sjećanja na proteste iz Čikaga. Drugi kongres Druge internacionale održan 1891. godine u Briselu je odlučio da se prvi maj od tada svake godine obilježava kao Međunarodni praznik rada.
Šesti kongres Druge internacionale održan 1904. je pozvao "sve socijaldemokratske partijske organizacije i sve sindikate da organizuju energične demonstracije na prvi maj kako bi se zakonski uvela osmosatna radna sedmica, te za klasne zahtjeve proleterala i svjetski mir". Također učinio svim proleterskim organizacijama je naređeno da na prvi maj obustave rad.
Radnici u Sjedinjenim Američkim Državama su uspjeli da se do 1937. godine izbore za osmosatnu radnu sedmicu, te da prekovremeni rad bude dodatno plaćen.
U Australiji je osmosatni radni dan za većinu radnika ostvaren u drugom desetljeću dvadesetog stoljeća. U većini evropskih država osmosatni radni dan su radnici izborili u prvoj polovini 20. stoljeća.
U Bosni i Hercegovini Prvi maj kao Praznik rada je prvi put obilježen 1907. godine, ali su već u maju 1906. godine održani protesti i obustava rada.
U zemljama pod komunističkom vlasti Međunarodni praznik rada je obilježavan sa posebnim ideološkim žarom. Radnici su izlazili na ulice, a partijski funkcioneri su držali govore. U Sovjetskom savezu održavane su velike vojne parade na Crvenom trgu u Moskvi. Naravno u socijalističkim državama više nije bilo govora o borbi za prava radnika jer su ona u državnoj propagandi već bila u potpunosti ostvarena. Ceremonijama se zapravo slavila pobjeda radničke klase.
Propast komunističkog sistema je načinio to da je radnička klasa u ovim zemljama zaboravila suštinu borbe za radnička prava i značaj prvog maja, ali je nastavila sa obilježavanjem ljušture u vidu simboličkih manifestacija.
U Bosni i Hercegovini u kojoj ogroman broj radnika nema niti osmosatni radni dan niti petodnevnu radnu sedmicu, sindikati se i ne trude organizovati masovne demonstracije niti postoji ideja o tome da je u 21. stoljeću trebalo biti normalno za radnika/radnicu da rade osam sati i da svojoj porodici posvete slobodna dva dana u sedmici.
Sretan Međunarodni praznik rada svim radnicima u trgovinama koji danas rade, sretan praznik svima radnicima koji rade po šest ili sedam dana u sedmici. Sretan praznik rada svim radnicima u fabrikama, kompanijama koji su prijavljeni na minimalne plate. Sretan praznik rada svim ženama koje poslodavci pitaju da li planiraju rađati djecu. Sretan praznik rada svim invalidima rada. Sretan praznik rada svima penzionerima koji nakon 40 godina radnog staža primaju penzije nedovoljne ni za pola potrošačke korpe.
