Iako nije potreban prevelik napor da bi se sagovornik ubijedio u problematičan način (anti)razvoja bh. urbanih centara, svakako je vrijedno pažnje seciranje problema koje vrše stručnjaci koji se o izgledu svoga grada, nažalost, pitaju vrlo malo.
Srđa Hrisafović, inžinjer arhitekture i profesor Odsjeka za produkt dizajn pri Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, za Klix.ba objasnio je srž problema koji se možda i najbolje primjećuje u sarajevskoj novogradnji.
"Postoje stvari koje se zovu 'prijateljski raspoloženi urbanizam' i 'urbanizam investitora'. Mi sada, nažalost, rabimo onaj investitorski gdje je sam investitor urbanista i gdje je arhitektura prisutna samo u formi. Urbanizam, ako nije praćen prostornim planom i nekim djelovanjem prema 'prijateljskom urbanizmu', onda on gubi svaki smisao, a samim tim i sama arhitektura", objašnjava Hrisafović.
Zakon ne važi
On napominje da se u BiH poprilično zanemaruje nešto što nosi naziv Prostorni plan grada kojeg pravi Urbanistički zavod ili Kantonalni zavod za urbanizam i prostorno planiranje.
"Napravi se plan koji se mora poštovati i koji se mora implementirati, što znači da nešto što nije napravljeno po planu treba biti srušeno. Problem je što mi nemamo tu instancu koja implementira zakon – kod nas se bespravno gradi sasvim normalno, kod nas načelnici općina mijenjaju planove, kod nas mijenja plan 'dobar investitor' koji će napraviti zgradu i zbog kojeg se mijenja plan grada", rekao je naš sagovornik.
"I prije su postojali urbanizmi koji su bili politički ili partijski, međutim kod nas je na sceni namicanje kapitala – nema veze šta će on napraviti, bitno je da uloži pare. Ne misli se šta će ostati građanima i ljudima koji hodaju gradom. Grad je institucija, pa tek onda arhitektura i urbanizam. Također, velika je stvar što kod nas nema niti jednog konkursa za arhitekte, osim za spomen obilježja i slično. Ali za kapitalne projekte nema konkursa, kažu rade to dobri arhitekti. Uredu, slažem se, ali dajte da to damo na javnu raspravu", kazao je Hrisafović.
On podsjeća da su kapitalni objekti prije rata manje više bili građeni po konkursima. Postojao je sekretar za urbanizam i arhitekturu grada koji je imao strukovne savjetnike arhitekte i urbaniste.
"Oni su se pitali i oni su davali dozvole za izgradnju, a ne neki načelnik općine koji se time ne bi trebali baviti. Institucije kao što su Zavod za izgradnju bile su jake do prije pet ili šest godina pa se sve počelo rasipati. Prije rata je postojao Zavod za planiranje Grada i Republike tako da niko nije mogao tek tako promijeniti plan", objašnjava inžinjer arhitekture.
On je kao pozitivan primjer dao zagrebačku scenu arhitekture gdje svaki projekt prolazi kroz konkursnu proceduru.
"Investitor se može ne slagati sa odabranim radom, ali ne može promijeniti njegov kompletan izgled kao kod nas gdje investitor kaže 'ne valja, haj'mo drugi, treći ili četvrti'", kaže Hrisafović.
Dvije suprotnosti
Da svi novi projekti u Sarajevu ne zavrjeđuju jednaku kritiku, te da su pojedini daleko iznad ostalih, potvrđuje i sam profesor Hrisafović.
"Školski primjer kako se ne treba graditi je Stup. Od lošeg urbanizma, do loše arhitekture – step by step o tome kako upropastiti savršen prostor za stambenu izgradnju. Ne znam šta se tu desilo, ali pretpostavljam da je to taj investitorski urbanizam. Naguraj koliko može, prodaj sve i napravi profit.
To ne odgovara gradu, to ne odgovara infrastrukturi koja (ni)je tamo – moramo imati vodovod, ceste, garaže, parkove i škole", dodao je Hrisafović koji je kao pozitivne primjere izdvojio stambeni dio Marijin-Dvora, Breku i jednim dijelom Ciglane, mada je dodao kako i to naselje ima određenih problema.
Poenta svega, naglašava naš sagovornik, jeste da se tada se radilo po zakonu i normama.
"Ja sam uvijek počastvovan Marijin-Dvorom jer je profesor Juraj Neidhardt ovdje odredio jednu divnu modernu. Mislim da bi se on trebao zgusnuti i pretvoriti se u gradsko središte", tvrdi profesor.
On dodaje da nema ništa protiv visokih zgrada, ali da ipak postoji nešto što ga zabrinjava.
"To je nepoštivanje tri pravila – pravo na sunce, vidik i dobrog komšiju. Ne mogu se graditi neboderi tako da se nekome uzme sunce, a drugom pokloni – treba razmišljati o gradu kao cjelini. Prizemlje mora imati parkove i sportske terene, a na to niko ne obraća pažnju", pojasnio je Hrisafović.
Arhitektura i edukacija
Najlošiji primjer arhitekture, kaže Hrisafović, je nova stambena zgrada na obroncima Trebevića kojoj je pravo mjesto na Stupu.
"Tamo se moglo napraviti nešto i prije 30 godina, ali nisu dali. Nisu dali jer ta planina predstavlja naša jedina pluća i ljepotu niskogradnje", ilustruje profesor ALU.
Da se ovakve stvari ne bi dešavale, Hrisafović izlaz vidi u edukaciji, kreiranju časopisa i općem pisanju o arhitekturi i urbanizmu.
"Takve stvari mogu postati nešto na šta se ljudi ugledaju. Neko ko se razumije u materiju bi rekao da ta i ta kuća ne valja i da se njome upropaštava grad. Pa će se tako jedna napraviti, ali druga neće. Na taj način ćemo možda edukovati i investitore jer to je naš zadatak – ne samo da izgradimo, već i da edukujemo jer postoje investitori koji ne znaju šta je grad, pa im objasniš da je ovo mjesto sa tradicijom arhitekture i urbanizma", zaključio je Hrisafović u razgovoru za Klix.ba.
